Ispod slojeva kostima slojevi su povijesti, teksture, strukture povezivanja niti, kombinacije boja i uzoraka, dinamizirani naborima i smjerovima tkanine, artikuliranim spojevima funkcionalnih i vizualnih cjelina. Interpretacijom kostima koji je odjevao iznimnu osobnost, englesku kraljicu Elizabetu I.
Ivana Bakal i Đurđica Kocijančić pružaju dva posve drukčija načina gledanja na Zlatno doba, na tekstilne kreacije visokog društva u 16. stoljeću obilježenom procvatom umjetnosti i znanosti. Kostime su predstavile na izložbi u Galeriji Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu.
Piše: Ksenija Foretić
Đurđica Kocijančić nastoji što vjernije prenijeti original, ali suvremenim materijalima i tehnikama šivanja.
Zadržava siluetu, upućuje na gotovo arhitekturalnu tekstilnu ovojnicu koja neke dijelove tijela ponosno ističe, neke skriva.
Utegnut struk podsjeća na ljepotu torza, ali i na neophodno žrtvovanje udobnosti, baš kao i u donjem dijelu, u suknji čiju raskoš ističe spretno skrojen materijal, ali neophodno potpomognut nevidljivom konstrukcijom, smještenom ispod nabora.
Raskošan ovratnik i rukavi ostavljaju prostora za spekulacije o skrivanju ljepote ili nedostataka.
Ivana Bakal poštuje original, ali stvara svojevrsnu dekonstrukciju, ističući snažno pojedine elemente.
Zadržava korzet, utegnuti struk, sada sa stiliziranim ukrasima koji ističu teatralnost i raskoš razdoblja, obavijaju grudi i finim prijelazom nastavljaju put prema gornjem dijelu, opisujući karakterističan srcoliki oblik oko glave i ramena.
Spektakl se odvija interpretacijom specifičnog masivnog ovratnika: u intenzivnom koloritu, u crvenoj, funkcionira kao samostalni element, naglašen parafrazom u suknji koja vješto stvara siluetu elizabetanske mode u strukturi čuvenog ovratnika.
Elementi u teatralnoj estetici funkcioniraju svaki zasebno, ali stvaraju dinamičnu harmoničnu cjelinu. Materijali se ovaj put posve udaljavaju od originala, namjerno, sukladno vremenu, raskoš kreacije postignuta je recikliranim materjalima, ističući neke novije vrijednosti i održivost kao sastavni dio rada.
Izvedbom kostima u intenzivnoj crvenoj dvije autorice kao da prilično direktno kompariraju stilove rada: nastaju varijacije jasne i karakteristične siluete, jedna u vjernoj interpretaciji ipak naglašenih dijelova (Đurđica Kocijančić), dok Ivana Bakal izrazitom stilizacijom upućuje na karakter kroja, gotovo geometrijskom analizom, uz organski element iz prirode, fine krivulje jelenskih rogova koje parafraziraju ovratnik.
Iako šiju različitim rukopisima, obje autorice pokazuju poznavanje materije; razdoblja, respekt prema originalnoj formi, ali i kreativnu imaginaciju u stvaranju vlastitog viđenja jedne vrlo dorađene i završene, možda i savršene tekstilne priče.
Foto: Đurđica Kocijančić
