Znaš, volio si osmjeh koji sam imala...i sada ga više nema, pa se pitaš zašto..možda jer je on bio na meni, dok si bio uz mene.

Dok sat otkuca ponoć, novi dan počinje. A meni sasvim isti kao ona prije. Sada, vani je oluja. A meni, kao da ta oluja razdire cijeli svijet.Muči me. Ne prolazi! Premda nakon svake kiše dolazi sunce.Moji oblaci su preveliki i preteški. Sada, ne mogu više ni plakati. Nemam snage.Iako, kada plačem, znam da nisam slaba, nego sam pre dugo bila jaka. Uvijek ljudi govore da ne treba živjeti u prošlosti. Ali, kako da ne živim u prošlosti, kada sadašnjost? Sadašnjost.Daje mi sve stvari koje sam zaslužila.Nikada. Nikada si nisam smjela dopustit ovo..Nikakvu avanturu. Samo avantura koja je trebala biti 1 noć. A ta 1 noć nikako da završi. "Neodoljiv". Baš kako volim. Taj Neodoljiv je postao fatalan za mene i moj cijeli svijet. Za moje prijatelje. Za moje odluke. Za moje sve. Igru sam igrala. I trenutno poražena. Premda, ne predajem se. Iako nisam broj 1, niti najvažnija. Znam da mojih 5 minuta će opet doći. A tada.. Tada želim vratiti ovo sve. Ali neću. Jer ako mi je stalo, to je dobra stvar, samo mi govori da nisam santa leda.



Samo se pitam. Zašto se ja osječam krivom za sve? Iako nisam. Nisam mogla znati kako će sve završiti. Niti da če ovako biti. Nisam mogla znati da je sve laž. I da ono tvoje : biti ču tu uz tebe. Znači da češ me ostaviti.