Aleksandra je trenutno u Meksiku, gdje na Dan mrtvih imaju neusporedivo drugačije običaje od naših, kod njih je to predivno, šareno, atraktivno i zabavno. Tamo DJ uzima narudžbe za glazbu za misu, pozitiva se vidi i osjeća posvuda – javlja mi se iz gradića San Miguel de Allendea. I nitko se ne boji smrti, čak ni klinci, to u njihovoj kulturi ne postoji, već na neki način sjećanjem na voljene koji su umrli - slave život.
Noć mrtvih je u Meksiku tradicija starija od dolaska španjolskih kolonizatora. To je jedna od najvažnijih fešti za narod koji ionako koristi svaku priliku za slavlje pa smo se i mi rado pridružili u San Miguel de Allendeu, prekrasnom gradiću punom umjetnika i galerija - javlja mi Aleksandra.
Pripreme za slavlje bile su u punom jeku već tjedan dana unaprijed. Postavljena je pozornica za koncerte i kulturni program, cijeli grad je pun pop-up šminkeraja gdje vas uz par boja i šljokica u par minuta pretvore u mrtvaca, odnosno Catrinas.
Prvi koji ju je naslikao je Jose Guadalupe Posada, a Diego Rivera, suprug Fride Kahlo, učinio ju je besmrtnom.
To su karikature kostura, bilo žena ili muškaraca, pa čak kućnih ljubimaca u lijepim haljinama i sa šeširima, nastale kao kritika meksičkih noveau riche, da ih se podsjeti da smo u smrti svi isti.
Najviše me oduševilo to što je čitav grad okićen cvijećem, najčešće narančasto-žutim nevenima koji imaju posebnu simboliku - kako bi se mrtvima olakšao povratak kući barem još jednom u godini te puno malih oltara, gdje god da se okreneš… od kafića, preko pekare do restorana.
Svaki oltar je posvećen nekoj preminuloj osobi pa tako ima par stvari koje je ta osoba voljela, uključujući njenu omiljenu hranu kao na primjer banane ili mango te omiljenu cugu, kao tekilu ili pivu te čokoladice u obliku mini mrtvačkih glava raznih boja. Ti oltari stoje par dana, da bi kulminacija bila 2. studenog kad se cijela obitelj okupi i konzumira ponuđeno. Dan prije ide se na groblje djeci.
Glavni događaj je posjeta groblju, gdje idu čitave obitelji, nose hranu i vode muzikaše te često provedu čitavu noć na grobu svojih najmilijih.
Šaroliko je i živo, u Meksiku se ni mala djeca ne boje smrti, već traže svoje roditelje da ih našminkaju za Noć mrtvih kad idu u školu. Ne mogu niti nabrojati koliko malih Nosferatua i kosturčića sam vidjela šetajući po cesti. Za razliku od našeg Dana mrtvih u Hrvatskoj, u Meksiku sam stekla dojam da oni na taj dan slave život. Paradoks, ali zabavan - zaključuje Aleksandra.
