U centru postoji ta super cool ulica, Berislavićeva. 50 metara od overload centra samog centra, a mirna i nekako svijet za sebe. Tamo smo znali ići na koncerte klavira naše kćeri u Društvo skladatelja, a s frendicama bih sto puta 'zapela' u legendarnom Koldingu. Na kraju ulice dobar frend fotograf ima studio.
U ovoj mirnoj ulici mame crveni jastuci ispred restorana, okolo zelenilo koje ulici daje prirodnu notu. Sve skupa ima neki dobar vibe, mjesto je restoran Arigato by Hrvoje. Bježim od gužve; Cvjetni je prepun, a meni treba zen. Tamo mogu u miru piti kavu i jesti sushi. Fino i svježe. Dovela sam kćer i prijateljicu, vratila se više puta. Sushi, gyoze, kozice... Restoran nije napadan, ugodno je, a hrana svježa i autentična, premda nije klasična japanska. Tu ima nešto posebno. Razgovarala sam s Hrvojem Horvatinom, vlasnikom, poznatim na zagrebačkoj gastro sceni, koji je preuzeo restoran nakon što je promijenio vlasnika i ime.
– Meni se u životu stvari događaju... Kad sam se vratio iz Beograda, gdje sam 12 godina vodio riblji restoran, nisam znao što dalje. Tada me prijatelj zamolio da pomognem jednom Japancu koji je otvorio ovo mjesto - Hrvoje Horvatin, restoran 'Arigato by Hrvoje'.
- Godinu dana smo radili zajedno i super smo se slagali. Bio je tu nedavno u posjeti, ali zbog obitelji morao je otići u New York. I tako sam se našao pred gotovim poslom, iako sam imao druge planove. OK, sad si tu, ovo ti se nudi, i odlučio sam ostati. Bacio sam se u posao. Naravno, bilo bi mi lakše nastaviti u svom smjeru, jer već 30 godina radim s ribom, ali volim izazove. Sve se to dogodilo u deset dana – njegov odlazak i moj pristanak, prije otprilike godinu i pol.
- Cijenim ono što je Soichiro stvorio, i zato nisam krenuo ispočetka, nego sam nastavio gdje je on stao, prilagođavajući koncept svojoj autentičnosti. Tek sada unosim svoj touch.
- Dosad sam hvatao sve u hodu, i osjećao sam se izgubljeno. No, s 47 godina, ponovno učim, iako je ovo ugostiteljstvo, a to je moj teren. Sigurnost mi daje moje iskustvo.
- Iako je Japan drugačiji svijet, u srži svega je ugostiteljstvo. Forma, prvi kotač – to je ono što nosim u sebi. Sad je važno to razvijati i održati fleksibilnost. Poštujem sve što je Soichiro ostavio.. Krenuo sam s troje zaposlenih, ostao mi je jedan Japanac koji je radio sa Soichirom.
- Restoran se prije zvao Arigato – Japanese Cuisine, ali promijenio sam taj naziv jer me previše ograničavao. Poštujem japansku kuhinju i ljude koji se time bave 30 godina, pa sam promijenio ime jer sam znao da ne planiram biti vezan isključivo za to. Želim ostaviti svoj potpis, fokusirajući se na svježinu. Ne predstavljam se kao nešto što nisam.
- Teško mi je bilo staviti Arigato by Hrvoje, ali sve ono što je Soichiro ostavio, ja sam samo doradio. Sve radimo sami – meso za gyoze, rolice... Prihvaćamo konstruktivne kritike, jer one nas guraju naprijed. Imam svoje kriterije, ali ako mi od 10 gostiju njih devet kaže da je nešto dobro, zadržavam to. Tako funkcioniram.
- Nikad neću gostu reći da ne dolazi ako mu nešto ne odgovara. Prošao sam sve faze, od konobara do šefa kuhinje, i smatram se ugostiteljem, a ne chefom. Danas vjerujem da je ključ u timskom radu – svaki član tima je bitan. Kad se ljudi osjećaju dobro, sve može krenuti pozitivnim smjerom. Iako ovaj posao nije lagan, važno je zadržati tu ravnotežu.
- Lokacija je fantastična – mirna ulica, a opet u centru. Navečer je fora, nema gužve na cesti, a naš restoran jedini radi. To je kao skriveni kutak – fina hrana, opuštena atmosfera, mjesto gdje ekipa dolazi uživati.
- Također, kod nas su i izložbe važan dio priče. Veliki utjecaj na mene imala je Palmižana, gdje sam radio od 2003. do 2013. Tamo sam razvio ljubav prema umjetnosti i biljkama. Kasnije sam otišao u Beograd, gdje sam vodio restoran 12 godina. Umjetnost je uvijek bila prisutna – i slike u lokalu, i posebna atmosfera.
- Zidove u restoranu sada krasi umjetnost, a umjetnici nam se sami javljaju. Njihovi gosti dolaze, i cijela atmosfera postaje umjetnički vibrantna. Gosti kontaktiraju direktno umjetnike, a meni je važno imati taj vibe u prostoru.
- Sad je moj partner Miroslav Pikunić – Piki, koji je dugo vodio konobu Bonaca. Njegova i moja priča polako se uklapaju u ovu japansku. Naš pristup je da koristimo domaću ribu, poput srdela i inćuna s Dolca, ali uz japanski touch – rižino brašno, wasabi mayo, miso marinade... Idemo polako, s promjenama menija. Sad dolazi jesen, fokusiramo se na sezonske namirnice – ribu i povrće. Zima donosi lignje, hobotnicu, bakalar, a sve to s daškom Japana.
