Bio je to neočekivano poseban dan, iako je počelo kao obična ljetna sparna subota. Našle smo se kod Anite, naš "Književni klub", kako bismo raspravljale o „Molitelju“ Krešimira Butkovića (to nam je bila mjesečna lektira!), no nisam ni sanjala da ćemo ubrzo pričati sa samim autorom! Ali sinulo mi je – čim je Damir otvorio laptop iz kojeg se začuo onaj prepoznatljivi zvuk Skype poziva… Tu-duu, tu-duu…
Mi curke poredale smo se oko stola kao u razredu i eto ga, Butković osobno, priča s nama i – mogu ga pitati o knjizi što god…? Što me zanima? „Molitelj“ ima taj jedan kontrast, neću spoilat, ali radnja u jednom trenutku krene u neočekivanom smjeru. Glavni lik je Dugi, beskućnik, a priče i likovi su izuzetno realni.
Kako nastaju tvoji likovi? - Imam tu sreću da mi se roman izvrti kao film. Likovi koje karakteriziram su sinteza nekoliko ljudi iz mog okruženja iz kojih stvaram jedinstven lik, spojenih osobnosti, tako da izbjegavam plastičnost i dobivam trodimenzionalnost - .
- Ako lik u romanu nije uvjerljiv čitatelju, on će odustati od čitanja i roman je zauvijek izgubljen u vremenu i prostoru - .
- Dakle, likovi nastaju prema stvarnim osobama no te osobe su ''skrivene'' u osebujnosti lika koji vodim kroz roman – priča mi Krešimir. - Likove doživljavam intenzivno, zaokupljaju me, razvijam ih i suosjećam s njima bilo da oni pripadaju pozitivnoj ili negativnoj strani u romanu - .
- Smatram da svaki čovjek rođenjem ima ljudskost u sebi. Možda ga je sudbina pretvorila u okrutno biće, no, kao logoterapeut, vjerujem da svakome treba dati šansu da pokaže svoju svjetlu stranu u svojoj tami, ma što god okolina pričala, ogovarala ili društveno izolirala - .
- Moji romani nisu, sad već uobičajeno za književnike – nastavlja autor - stereotipnog nagnuća za sablažnjavanjem, prepuni sodomije ili ''filija''. Ne, već ja nudim nadu i težim katarzi, prosvjetljenju, dobrom. Najlakše je napisati mučan roman od kojeg ti se povraća i ne želiš više živjeti. Malo se poigraš svojom tamnom stranom i inspiracije napretek. To ne želim i nije mi nužda. Logoterapeutski se vodim mišlju: ''Usprkos svemu kažem DA životu!'' - .
Ima li tvojih frendova u likovima? - Kad mi se ''otvori'' roman, da bih lakše vodio lik, pripisujem mu karakteristike poznanika ili prijatelja. Ovisno o tome je li duhovit, sklon drami, mračnjak, dobričina, mrgud, ili nešto drugo, on preuzima karakternu ''fizionomiju'' stvarnog čovjeka no sve ostalo je kombinatorika sličnih osobnosti i totalni ulazak u fikciju u kojoj igram dijaloški ''šah'' s likovima i zadajem samom sebi muke upetljavajući ih u filozofske srazove, pojednostavljujući misao da ne opterećuje previše čitatelja. Tad neminovno na površinu izlaze i moja vlastita pitanja, unutrašnja previranja i strahovi pomoću kojih objašnjavam život sebi i onima u egzistencijalnom vakuumu - .
Kako radiš? Danima i noćima tipkaš i ništa ne jedeš ili je to više organizirana akcija? – Na primjer, autobiografiju "Fifty - fifty" sam pisao godinu dana i toliko me je obuzela da bih remetio svoju rutinu odlazaka na odmor. Riskirao bih dekubituse, hipoglikemiju, vrtoglavice od buljenja u ekran, no taj pasus je morao izaći iz mene tako ''savršen'' kako je bio posložen u mojoj glavi. Ako je inspiracija svježa i snažna, onda roman može biti izuzetno brzo napisan. Dječji roman „Borna na Rabu“ napisao sam u 21 dan i pisao sam ga tri sata dnevno - .
Obično pišem od 11 do 14 sati, a ako imam snage onda i od 20 do 22 sata. Za sve mora postojati rutina, redoslijed, obveza prema samom sebi i bogomdanom talentu bilo to vezano za umjetnost, šport ili znanost, zanat. Nastojim se ne mrcvariti pisanjem jer želim da mi je to užitak, a ne kazna.
Velika je razlika u romanima za velike i male – kao književnik u četrdesetima, Krešimir (koji nema vlastite djece) se mora podići na nivo dječje logike.
– Trebam proučiti njihove navike, preferencije, jezik, komunikaciju, afinitete. Djeca su danas drukčija. Mi smo nekad gutali ''Koka'' ili ''Smogovce''. Današnjim klincima je to užasno sporo i dosadno. Romane za djecu pišem na svoj, poseban, način izbjegavajući opise i postavljajući radnju da je linearna poput kompjuterske igrice s puno dijaloga. Za sad sam uspio jer su Borna 1 i 2 hitovi kako u knjižarama tako i u knjižnicama. Veliku zahvalu za to dugujem svojim urednicima Tajani Obradović i Andrei Stevanović, nakladi Funditus, te ilustratoricama Lani Hudini i Melaniji Krklec - .
- Nakon ultimativnog hita, "Šetnje života", ultimativnog hita, autobiografije "Fifty- Fifty" te psihoterapeutskog romana "Kako si ga tražila", nakladnik mi je dao po četvrti put priliku da se objavim u njihovoj regionalno poznatoj nakladničkoj kući "Naklada Uliks'' – ističe Krešimir. - Riječ je o ljubavno-akcijskom trileru ''Pukovnikova ljubav'' čija se radnja većinom događa na mom ljubljenom i uvijek inspirativnom otoku Rabu. Kao rapski književnik u većini svojih romana te u poeziji dotičem se Raba, a ovdje, u pravilu, i nastaju moji romani. Iskreno se nadam da će ''Pukovnik'' izaći te da ćete ga moći kupiti ili na Interliberu ili u svim boljim knjižarama te pronaći u knjižnicama. Što se tiče mojih knjiga, tu je još i rasprodana zbirka pjesama ''Krug dana'' u izdanju naklade Art Studio Hagalla s Raba. Moji nakladnici su vrlo moderni pa romane možete naručiti i na web stranicama ''Naklade Uliks'' ili ''Funditusa''. Usput, zahvaljujem Vama i Vašim čitateljima te vas pozivam na ''druženja'' u mojim romanima – poručuje Butković.
Pisanje romana i poezije je čaroban posao, kad znaš i imaš talent, jer ljudima obogaćuješ unutarnji život i svakodnevicu činiš lakšom, dobivaš, ali i daješ odgovore na neka pitanja, krećeš i vodiš čitatelja na unutarnja, emotivna putovanja, bez da se fizički makneš… Krešimir Butković definitivno je jedan od onih koji su od subote napravili jednu za pamćenje. Bila mi je čast! Vjerujem da će i "Pukovnikova ljubav" biti na menuu našeg malog Književnog kluba… D.P.Z.
