Ne putujem toliko koliko migriram, svake godine ako uspijem – u Južnu Aziju, najčešće Indiju. Ta je rutina započela još u studentskim danima, kad sam se zaljubila u indologiju, i nastavila do danas.
Piše: Lora Tomaš
Šetnja Patanom. Snimio Domenico Pugliese.
Posljednjih nekoliko godina s prijateljicama odlazim na Jaipurski književni festival koji se održava krajem siječnja i početkom veljače. Svake druge godine spuštamo se na jug, na umjetnički bijenale u Fort Kochiju. Ti događaji nisu samo prilika za uživanje – oni su naši izvori inspiracije. Vraćamo se s tolikom količinom novih ideja, knjiga i dojmova da nam treba cijela godina da sve to procesuiramo.
Kava na glavnom trgu u Patanu.
Omiljeno jelo bile su dosa palačinke i idliji s kokosovim umakom
Indija je za mene više od destinacije. Provela sam ondje duže razdoblje – od stipendije indijske vlade za studij hindskog jezika u Agri prije dvadeset godina, do tri intenzivne godine (2012.–2015.) kad sam prevodila i antologizirala indijske autore te pisala za tamošnje publikacije. Živjela sam u raznim gradovima, ali najdraža uspomena ostaje vezana uz Sampige Road u Malleshwaramu, tradicionalnoj četvrti Bengalurua.
Thadepati, druženje s drugim trekerima.
Ondje sam trenirala bharatanatyam, indijski klasični ples, što mi je bilo svojevrsno vraćanje ravnoteže nakon dugog pisanja. Jutra su počinjala mirisom kave i doručkom posluženim na listu banane, a omiljeno jelo bile su mi dosa palačinke i idliji s kokosovim umakom – jednostavni užici koji ostaju nezaboravni.
Nepal – avantura među oblacima
Nepal je za mene bio drugačiji. Tri puta sam bila ondje, uglavnom zbog posla, no uvijek je taj posao prerastao u avanturu. Pisala sam za časopis Himāl Southasian, čija je redakcija nekad bila u Patanu, gradu koji mi je draži od Kathmandua. Upravo se tamo, ove godine, priprema izdavanje mog prijevoda Pešićeva Katmandua – fascinantnog putopisa koji istražuje susret hipijevske generacije sa svijetom Istoka.
Thadepati, 3690 m, najviša točka trekinga regijom Helambu.
Posljednji put u Nepalu sam bila u proljeće 2023. Nakon mjesec dana putovanja Indijom, odlučila sam na licu mjesta otići na treking. Bila je to spontana odluka, bez prave opreme. U Thamelu sam kupila pristupačne kopije poznatih brendova, za koje su me prodavači uvjeravali da će funkcionirati – i, moram priznati, jesu. Planirala sam ići sama, ali je novi zakon zabranio solo treking u zaštićenim područjima. Tako sam upoznala Bhima Tamanga, vodiča koji je od nosača i kuhara u baznim logorima Everesta postao vodič s nevjerojatnim znanjem o himalajskim stazama.
Vegetarijanska hrana kakvu poslužuju u selima i domovima uz put.
Susretali smo i druge žene koje su putovale sa svojim vodičima
Bhim i ja smo odradili sedmodnevni treking kroz Helambu, regiju poznatu po budističkim samostanima i špiljama. Susretali smo i druge žene koje su putovale sa svojim vodičima, pa i cijele obitelji s nepalskim nosačima, čiji su preteški tereti podsjećali na kolonijalne prizore. Odsjedali smo u kućama oštećenima u potresu iz 2015. kako bismo pomogli njihovim vlasnicima da se oporave. Na kraju puta prisustvovala sam budističkim posmrtnim obredima i slavlju ženskog festivala, čija je energija bila zarazna.
Ipak, moram priznati – osjećala sam se kao viktorijanska dama. Neprestana pratnja vodiča oduzela mi je jednu od mojih omiljenih privilegija – mogućnost da se izgubim. Riječima Rebecce Solnit, izgubila sam svoju teško stečenu slobodu da sama lutam svijetom.
Detalj iz Patana.
Budističke mantre uz stazu.
Jestivo, ljekovito cvijeće rododendrona.
