MARE milin /GODIŠNJI ODMOR/ KNEŽEVA PALAČA, ZADAR 02 05 2024
Mare je rijetko duboka, fotografska, emotivna i osoba kakvu se pamti i sjeća kroz čitav život, prati se njezina karijera. Ona konstantno ima neke nove etape, osjećajne faze, pa kad sam vidjela da ima izložbu u Zadru, shvatila sam da će tu sigurno biti i neki tekst. Jer ona, osim s vizualnim elementima, zna i s onim pisanima, riječi su za nju kao nastavak emotivnog stanja koje pak nastaje kao posljedica scene koja ju zaokuplja, zaustavlja. Pa kad se zbroje njezina unutarnja previranja, riječi koje bira i slike koje vidi kroz život, nastaje ova vizualna i pisana simfonija, u nastavku.
Txt i foto: Mare Milin
Moje fotografije prirode nastaju kad sam umorna od svega, kada šutim, kada pjevuckam sebi u bradu, kada ne želim biti u blizini ljudi s meni poznatim imenom i prezimenom, kada praznim sistem ili imam potrebu disati, zaboraviti, sanjati, letjeti; osjetiti ono što ne osjećam kad plivam prsno, kad mi je glava zaronjena pod more i kada je sve prigušeno i mutno.
Neke od mojih fotografija snimljene su u hipu, ili u posebno brzom hipu, kada nemam vremena ni misliti, niti kadrirati, jer se scene ispred mene toliko brzo izmjenjuju, da je skoro svaka reakcija spora ili kasna. Ovdje konkretno govorim o izautobusnoj fotografiji (ona koja je snimljena iz autobusa, obično na relaciji ZG-ZD-ZG), gdje me baš i nije strah refleksija stakla autobusa, grešaka u fokusiranju, ekspoziciji, i sl...
Neke od njih snimljene su sporije i promišljenije, u smislu režiranja. Te radim u šetnji.
To su najčešće višestruke ekspozicije, gdje najprije učinim jedan snimak, pa ga ubrzo zatim preklopim s drugim, ili više njih, koje tražim odmah, tu negdje, i dajem svemu što čini tako snimljenu fotografiju skroz drugačiji smisao.
Ponekad je preklapanje toliko nježno da se niti ne percipira u gotovom snimku.
Pri snimanju prirode ne opterećujem se tehnikom, niti tehniciranjem. Što imam sa sobom, poslužit će, što bude, bit će. Bazični princip funkcioniranja camere obscure je dovoljan. Volim biti prisiljena na minimum tehničkih sredstava. To je za mene sloboda, ne obrnuto.
Profesionalno najviše radim s ljudima. To me nekada najviše veselilo, magnetiziralo.
Međutim, osobu ne možeš snimiti kako treba bez temeljite sesije.
Govorim o psihološkom aspektu, o razumijevanju čovjeka, o potrebnoj količini vremena, o proučavanju osobe, o dvosmjernom tijeku energije. Dugo to radim, od 1994. To umara psihički, a ni fizički se nikada nisam štedjela. Dugo sam postavljala ljude u većinu kadrova koje sam snimila, kao premisu, tijek i zaključak. Godine i godine rada i percepcije samo čovjeka u kadru.
Već neko vrijeme bježim od ljudskog lika u kadru.
Nije namjerno. Samo intuitivno ne želim biti umorna.
Ponekad i ljudski lik zaluta u te moje prikaze prirode, ali anoniman je i ne predstavlja sukus niti srž kadra. Dio je te prirode, kao što i treba biti.
Po prirodi nisam strpljiva, inače bih bila slikarica.
Priznajem, često sam inertna, dugo mi treba da se maknem.
Hodam sporo i zamišljeno, nekako samotno. Gledam posvuda, vidim svašta. Ali, zbog svoje inercije i odsustva živahne agilnosti, ne kampiram čekajući zoru ili sumrak na nekom udaljenom dijelu brda ili planine, ne bi li se desilo čudo. Poštujem takav način rada, ali nije moj, ne želim se razočarati ako se čudo ne desi.
Prirodu živim i snimam po principu trenutka i ono što snimim je emocija, impresija koja se desila u tom trenutku. Zbog toga mi se čini da su moje fotografije prirode nekako zbijene, kao da moj sistem koji uvijek ima „ono nešto što tišti i leži na pleksusu“ biva vrlo točno zabilježen. Kao da snimam autoportret. Kao da dugo, već predugo udišem i onda u hipu izdahnem taj balast kroz snimak.
Prirodu snimam emotivno, ponekad i meditativno, kao u transu, bez ikakve pred-meditacije.
Obično je slika koju pronađem pa snimim, prepoznat produkt davno ili nedavno doživljenog/proživljenog, viđenog, te onog što u tom trenutku slušam (glazba), i gledam.
Volim taj sukus zvuka, slike i iskustva.
