Inače je uspješna casting managerica, supruga i mama dvoje male djece te ljubiteljica autića Minija, o čemu sam već pisala. No, Suzana ima još jednu zanimljivu priču. Naime, moja Bruna ima sada 10 godina i od kad je bila beba, ja Suzani dajem sve što Bruna preraste. Znam da će to doći u prave ruke, nekome kome to stvarno treba. U jednom sam trenutku pitala – mogu li joj dati i svoju odjeću koju više ne želim, a ok je? Da, naravno, veli Suzana. Pa kuda će sa svim tim stvarima? Ona ih poklanja. Kome? Onima koji trebaju, a takvih je puno. Suzana, zaključila sam, ima veliko srce. Ona od toga nema financijsku korist, već nešto mnogo, mnogo vrjednije – ljudski osmijeh, iskrenu zahvalu i zadovoljstvo. Ovo je njezina priča.
Volonterka sam Udruge Roda, Volonterskog centra i Boksačkog kluba Petar Zrinski. Također sam osoba koja prikuplja odjeću, zbog čega i pišem ovaj članak. Svijet u kojem sam se našla prije 11 godina je upravo - svijet volontiranja. Zašto? Jer sam htjela u životu napraviti neki balans, između posla i novca. Unutarnju ravnotežu sam otkrila upravo u volontiranju.
Za svaki moj trud i rad sam dobila divan osmijeh, zagrljaj, čestitku za Božić, naranču… Jedna gospođa mi je jednom donijela vrećicu svog povrća. Taj dio mi je puno puno draži i ljepši nego sav novac. Kada nekom nešto daruješ, ta osoba ima potrebu dati nešto od sebe kao znak zahvalnosti. Ali najveća zahvala je iskren i veliki osmijeh.
U Volonterskom centru sam od 2008. godine. U Udruzi Roda sam aktivna članica sektora auto-sjedalica. Sa svojom ekipom pregledavam auto-sjedalice i na taj način pomažemo roditeljima radi sigurnosti njihove djece.
No, bitni dio o kojem ću pričati je moje samostalno odvajanje od samih udruga. To je moj put na koji sam krenula igrom slučaja.
Sama sam odlučila skupljati robu od ljudi koji imaju viška tj. koji su imućniji, ne žele robu baciti i sl. Krenula sam u skupljanje odjeće, obuće, modnih dodataka tj. sve što bi njima bilo viška u tom trenutku su dali meni i ja sam lagano počela krenuti poklanjati ljudima kojima je stvarno potrebno.
Evo u 11 godina sam stvorila veliki krug ljudi i u tih 11 godina moram priznati da sam zadovoljna iz razloga jer su ljudi koji si mogu priuštiti puno više nego ostali, razvili svijest o darivanju iako nisu u kontaktu s ljudima kao što sam ja. Točno to je moj pravac - balans koji mi daje mir u glavi.
Početak mog skupljanja je krenuo s mojom osobnom robom, robom od mojih roditelja i sestre. Krenula je razmjena dječje robice, kako su moja djeca rasla tako sam poklanjala njihovu robicu jer sam i ja istu dobila od svojih prijateljica. Uz tu robicu krenula su kolica, sjedalice i stvari koje su potrebne za djecu. Dječja oprema je danas jako skupa i brzo se mijenja.
Naravno i djeca brzo rastu pa tako stvarima poput hranilice ili kolica brzo “istekne rok“. S ponosom mogu reći da su se jedna dječja kolica prosljeđivala 6 puta. Divan proces koji je trajao šest godina. I dan danas mogu reći da su kolica i dalje “živa“ tj. u odličnom stanju.
Automatski mi je krenulo skupljanje i za ostalu “ekipu“ – za roditelje i starije. Iskreno, stvari sam počela poklanjati i iz razloga jer ne volim pun ormar. Ono što ne nosim mjesec dana, šaljem dalje. Isto tako imam jednu dragu prijateljicu koja je meni osobno dala puno stvari.
Kako sam se debljala od trudnoće ili naglo smršavila, tako su mi stvari bile velike ili male pa sam te stvari prosljeđivala dalje. Sve je to krenulo od mog ormara i ormara moje djece. Taj krug se ubrzo proširio. Mislim da nije potrebno navoditi imena jer će se moji prijatelji sigurno pronaći u ovom tekstu i ja im ovim putem od srca zahvaljujem što imaju povjerenja u mene.
Osim što imam veliki krug ljudi za koje točno znam šta im treba, način na koji još darujem je predivna i najbolja grupa na Facebook-u koja se zove Sharing. Tu grupu su osnovale tri cure kojima skidam kapu i jako mi je žao što se ja toga nisam prva sjetila. Sve što ne uspijem darovati nekom, objavim u grupi i vjerujte u jednom danu se svega “riješim“.
Dobila sam nedavno upit od mlade trudnice kojoj su trebale trudničke stvari i u roku od dva dana preko objave na Facebook-u smo sve našli. Svi moji dobri poznanici i prijatelji, koji su u tom trenutku imali - od pelena do kinderbeta, za jednu majku koja nije imala ništa smo nabavili sve.
Počeci mog sakupljanja odjeće počinju također i preko mojih bliskih prijatelja. Oni skupe svoju robu i donesu meni jer imaju povjerenja u mene i znaju da će ta odjeća stići u prave ruke.
Nakon predaje stvari, svaku vrećicu pregledam i složim po veličinama, ljetno i zimsko te napravim raspored. Vrećicu po vrećicu krenem razdvajat, muško/žensko, bebe, odrasli i sl.
Drugi proces je javljanje ljudima kojima je potrebno jer sam u dugogodišnjem kontaktu s njima. Prvo dam njima, ali onda se stvori veći krug npr. susjeda, neka nova osoba koju sam upoznala i sl. Svake godine se povećava krug ljudi. Nisam nikad iznosila javno jer je to moj privatni i vlastiti gušt.
Jedino je volonterski centar Zagreb upoznat s tim načinom mog rada jer sam njihov član od 2010.
Brzo mi ide skupljanje stvari za dječicu, kako sam u Rodi registrirani član od 2010., tako sam i u kontaktu s ostalim majkama, ali isto tako naravno i sa starijim ljudima jer imam ih potrebu zaustaviti na cesti i pitati je li im nešto potrebno.
Možda nekom glupo zvuči, ali mene takve stvari ispunjavaju i čine sretnom. Po prirodi sam puna empatije i to mogu ispucati samo na svom volonterskom radu.
Isto tako volontiram u boksačkom klubu u kojem je moj suprug, ali tu nisam toliko aktivna iz razloga što su tamo dečki koji treniraju pa nije velika potreba za mojim radom.
Pa ako biste sad pogledali moju volontersku knjižicu, imam volonterski rad s djecom s posebnim potrebama, udruga Roda, skupljanje odjevnih predmeta i stvari za osobe kojima je potrebno, volonterski rad u boksačkom klubu.
Voljela bih da to mogu raditi do kraja života jer je taj dio meni osobno bitan.
Vjerujte kada dobijete naranču i osmijeh pun zahvalnosti od gospođe kojoj ste poklonili kaput i torbicu, taj osjećaj ne može nitko platiti.
Sigurna sam da jako puno ljudi to radi jer ima udruga koje su poznate po tome. Čula sam za djevojku koja prije Božića skuplja zimske jakne. Ili otvoreni ormar gdje ljudi mogu doći ostaviti svoju robu ili sebi uzeti nešto što im odgovara.
Također vjerujem da ljudi privatno daruju svoje stvari, tako da sigurno nisam prva i jedina koja to radi. Bitno je usrećiti nekog drugog.
Dok sam radila u dućanu, bivša šefica Marija me naučila kako brzo složiti i razdvojiti robu. Tako da sam jako brza u tome. Fizički mi nije teško, a emotivno mi ispuni srce.
Nadam se bez obzira na koronu da će se ovaj proces nastaviti dalje. Prijateljima pomažem da isprazne svoj ormar, a ne da bace u smeće tekstila tj. ni to nije loše jer se tekstil koristi u druge svrhe. Ali na ovaj način znamo da sigurno ide u ruke ljudima kojima je to najpotrebnije.
Proces skupljanja nije samo Zagreb nego cijela Hrvatska. Većinom se jave majke iz manjih mjesta, kojima složim stvari u kutiju i pošaljem poštom. Pošta je išla i na lijevu i na desnu stranu. Prema Istri, Rijeci, Čakovcu pa tako i u krajeve Dalmacije i Slavonije.
Kad razmislim o svemu, pokrivena je cijela Hrvatska! I to mi je zaista drago.
Za kraj, svi ljudi koji dobiju stvari meni pošalju fotografije sebe, dječice ili bebe u novoj kombinaciji. Uvijek se zahvale i od dana otkad se poznajemo nikad ne “preskaču“ čestitati rođendan, blagdane i slično. Uvjerena sam da to nikakav novac ne može platiti. Nadam se da ću biti volonter dok god me zdravlje služi.
