Poznata po svom osebujnom likovnom jeziku, Alba Miočev ponovno iznenađuje publiku novim slikarskim ciklusom izloženim u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar. Iako ostaje vjerna klasičnim tehnikama poput ulja na platnu, njezin je pristup slikarstvu sve samo ne konvencionalan.
Svaka nova izložba donosi svježinu, promjenu motiva, kompozicija, perspektiva, a ova najnovija donosi i nekoliko znakovitih pomaka u tonu i izražaju.
- Tijekom osmišljavanja ovom prigodom u Galeriji Kranjčar izloženih slika Alba je – prema vlastitim riječima – promatrala slikarstvo kasnogotičkih odnosno ranorenesansnih majstora, ali također i ono Morandijevo odnosno Hockneyevo. U prvome slučaju kreativno će se nadahnuti pozadinskim, rekli bismo „panoramski“ tretiranim, dijelovima slikarskih kompozicija koje ne uključuju ljudske likove, a od Morandija i Hockneya preuzet će pak kolorističko-ugođajne aspekte, ali također i princip dočaravanja dubine posredstvom nizanja uzajamno usporednih planova – navodi u predgovoru kustos Vanja Babić.
Miočev je poznata po svom figurativnom pristupu u kojem izostanak ljudske figure ne znači i njezinu potpunu odsutnost. Dapače, kao da su ti ljudi tek što su napustili kadar, njihova prisutnost pojavljuje se u našem umu, kao ideja, lebdi u prostoru slike... nagoviještena predmetima, sjenama, atmosferom.
Gledatelj se tako pretvara u tihog istraživača, u promatrača tragova jednog svijeta koji je možda tek nakratko zanijemio.
Tko su ti ljudi i kamo su otišli? Zašto su nestali iz kadra? Iako ih ne vidimo, njihova je prisutnost neosporna – ljudskost se osjeća u svakom potezu kista, u svakom predmetu koji je ostao za njima. Nisu prikazani doslovno, ali prisutni su na razini osjećaja, slutnje, odsustva koje odzvanja.
Možda će se svaki gledatelj, promatrajući ta prazna mjesta, sjetiti nekoga koga više nema ili tko je otišao bez pozdrava. Možda će u tišini prizora pronaći vlastitu priču, vlastiti gubitak, ili pak trag utjehe.
Iako se tematski dotiče odsutnosti i potrage za izgubljenim ljudima i emocijama, vizualni je doživljaj iznimno ugodan – pastelni tonovi i nježne palete boja djeluju umirujuće, gotovo terapijski. Taj osjećaj mekoće i suptilne estetike pruža gledatelju neku vrstu utjehe, čineći emotivno zahtjevno putovanje lakšim i premostivim.
Kao da nas slikarica, dok nas vodi kroz slojeve tišine i nedorečenosti, istovremeno obavija nježnošću – nudeći prostor za razmišljanje, ali i za emocionalno ozdravljenje.
Umjetnost je upravo zato važna, da nas emotivno pogodi i nahrani, da nas katarzično oslobodi, da nas natjera na razmišljanje. Ona nam pruža prostor za unutarnje putovanje, poziva nas da zastanemo, zapitamo se i usudimo potražiti odgovore koje ne nalazimo u svakodnevici.
Ono što dodatno intrigira jest način na koji Alba "priča" svoje slike, koristi fenomen slike unutar slike, ušivene fragmente tekstila, slojevite kompozicije koje pozivaju na duže zadržavanje pogleda. Njezin je svijet tih, promišljen i istodobno bogat detaljima koji izranjaju tek nakon nekoliko trenutaka gledanja.
Foto: Juraj Vuglač
S novim ciklusom potvrđuje se ono što je već dobro poznato: Alba Miočev ne slika da bi ponavljala, već da bi istraživala. A taj istraživački duh, prenesen na platno, čini njezine radove snažnima, suvremenima i vizualno neodoljivima.
- Čini se kako je Albi ovoga puta pošlo za rukom dočarati vizure same po sebi, dakle njih kao takve, u ulozi jedina stvarna motiva. Čak je moguće reći kako nam slikarica usađuje svijest o mogućnostima pogleda na neki drugi pogled, kolikogod to isprva možda apsurdno zvučalo. Na njezinim slikama prepoznajemo, dakako, nekakvu ogradu odnosno njezine segmente, neki stilizirani i simetrično „razlomljen“ automobil, ili pak jasne naznake krajobraza. Ali svi pobrojani elementi nipošto ne posjeduju konvencionalne sadržajne karakteristike; oni ponajprije imaju ulogu svojevrsnih katalizatora posredstvom kojih će se rađati slikaričine ekstremno subjektivne vizure što izviru iz njezinih sjećanja na vlastito djetinjstvo – zaključuje Babić.
