U radovima Wernera Bronkhorsta monumentalno plavetnilo nije tek slikarska kulisa, ono postaje vizualna metafora suvremenog post-digitalnog svijeta. Guste, teksturalne plohe oblikovane širokim, dinamičnim potezima, stvaraju osjećaj uranjanja u prostor između apstrakcije i pejzaža, između sna i stvarnosti. A veličina svijeta oko nas doima se vrlo relativnim.
IDEMO NA PLAŽU, svatko sa svojim "teretom"
Unutar tog beskrajnog modrog krajolika pojavljuju se figure, sićušne, gotovo nevidljive, izgubljene, koje svojom krhkom prisutnošću progovaraju o fragmentiranosti, izolaciji i nemogućnosti komunikacije.
U vremenu u kojem klimatska nesigurnost i porast razine mora oblikuju kolektivnu maštu, nizozemsko-australski umjetnik Werner Bronkhorst stvara vizije budućnosti u kojima je čovjek okružen beskrajnim oceanskim plavetnilom. Njegova serija radova pod nazivom Sail Away prikazuje sitne figure koje se kreću kroz guste modre pejzaže, gubeći se u apstraktnim potezima boje i teksture.
Bronkhorst u svom procesu koristi slojeve gela i boje kako bi intuitivno gradio krajolike, planine, valove, led, koji nastaju spontano, gotovo kao prirodni fenomeni. Tek kada površina slike dobije svoj oblik i atmosferu, umjetnik dodaje minijaturne likove, usamljene kupače, surfere, šetače, koji svojim gotovo nevidljivim prisustvom evociraju osjećaj osame. “Izlijevam slojeve gela i čekam da se pejzaži pojave. Tek tada dolaze figure,” objašnjava Bronkhorst.
Ovi likovi djeluju poput pikseliziranih tragova, digitalnih sjena koje, gledane iz daljine, gube identitet i detalj. A opet, to može biti bilo tko od nas.
Oni su prisutni, ali bez jasnoće; tu su, ali bez glasa. Izdaleka se stapaju s okolnim gestualnim strukturama, kao greške u rezoluciji, "uljez" u velikom plavetnilu, kao metafora svakodnevice obilježene disocijacijom i emocionalnom udaljenošću.
U tom suodnosu monumentalnog plavetnila i sićušnih tijela osjeća se fragmentiranost, distanciranost, nemogućnost komunikacije.
Autor donosi slojevitu refleksiju o čovjekovoj usamljenosti nasuprot prirodnim silama koje neprestano mijenjaju oblik, smjer i značenje. Baš poput oceana kojim njegovi protagonisti plove bez cilja i namjene.
Ipak, Bronkhorstova plavetnila ne donose samo osjećaj gubitka, u njima se skriva i posebna vrsta ugode.
Promatrajući te slike, budi se tiha zaljubljenost u ljeto, u beskraj jednoga trenutka. U toj osjećajnoj nestalnosti, u tom blagom iskliznuću iz svijeta, nazire se ono što najviše tražimo tijekom odmora: osjećaj da smo nestali, ali nismo izgubljeni. Ne žudimo za povratkom, već uranjamo dublje u mir, sada i ovdje, u tišinu i ljepotu prolaznog, savršenog sada.
