Zagrljaj je ime izložbe multimedijalne umjetnice Lee Vidaković koja se otvara u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar u četvrtak 7. travnja 2016. - Umjetnica Lea Vidaković svoje ideje posljednjih godina intenzivno i nadasve promišljeno iskazuje posredstvom lutka animacije. U okvirima ovog, po mnogočemu specifičnog i zahtjevnog medija, Lea gradi prepoznatljivu autorsku poetiku s izrazitim naglaskom na ljudske likove, odnosno na njihove odnose i/ili emotivna stanja. A za iskazivanje vlastitih ideja i promišljanja mladoj su autorici ključne odrednice prostora i vremena, kojima ona u pravilu pristupa na otvoren i, zapravo, nekonvencionalan način – priča kustos Vanja Babić.
- Ponajprije, prostor će u Leinim radovima imati višestruko značajnu ulogu. S jedne strane, postoji realno dvodimenzionalan prostor animacije unutar kojega se odvija neka - u pravilu suzdržana i s malim brojem pokreta dočarana - radnja. Promatrač ovaj prostor, a samim time i radnju u njemu, doživljava posredstvom projekcije i ekrana, dakle isključivo izvana. Riječ je o klasičnoj kino situaciji, gdje su svjetovi/prostori animacije i promatrača uzajamno posve odvojeni. Ali, Lea svoje radove na području animacije, kao što je to u više navrata i osobno isticala, ne vidi u kinodvoranama – iako je i takva forma prezentacije itekako moguća – već ponajprije u galerijama. U galerijama, naime, posredstvom izlaganja lutaka ili predmeta što ih je izradila za potrebe animacije, umjetnica u svoj rad uvodi i fizičku skulpturalnu komponentu te na taj način “aktivira” i onu treću dimenziju. Promatračev “vanjski” prostor počinje se prožimati s “unutarnjim” prostorom animacije, polje percepcije uvelike je prošireno, a animirana projekcija poprima karakteristike ambijentalne instalacije. Dva odvojena svijeta počinju se, dakle, preklapati i stapati. A pri prožimanju i ujednačavanju spomenutih realnih prostora, neprijeporno važnu ulogu imat će još jedan prostor, nestvaran i na određeni način metaforički. To je, dakako, prostor promatračeve svijesti, koji nužno dovodi do različitih, nerijetko i posve individualnih, interpretacija. Lea, naime, promatraču ništa ne nameće; njezina simbolika otvorenog je i neobvezujućeg tipa. Štoviše, ona uvijek nastoji stimulirati osviješteno, autonomno, aktivno i kreativno promatranje – zaključuje Babić.
