U Shakespeareovu Richardu III., koji se izvodi na pozornici zagrebačkog HNK-a u režiji Vite Taufera, kostimi Alana Hranitelja imaju ključnu ulogu u naraciji, emocionalnom izrazu i dramatičnosti predstave te naglašavaju njezin snažan vizualni i sugestivni karakter.

Oni su svojevrsna priča u pokretu, vizualna naracija koja oblikuje karaktere, demonstrira njihove ambicije i društvene pozicije te aktivno sudjeluje u stvaranju atmosfere predstave. Hranitelj, umjetnik i jedan od najosebujnijih hrvatskih kostimografa, povijesne je reference interpretirao kroz suvremenu, pomalo cyberpunk estetiku, stvarajući odjevne forme koje istodobno prizivaju raskoš nekadašnjih dvorskih odora i pripadaju nekom izvanvremenskom, distopijskom svijetu.
Umjesto povijesne rekonstrukcije, Hranitelj gradi vizualni identitet predstave na spoju stiliziranih povijesnih formi, dekadentnog dvorskog glamura i futurističkih elemenata. Kostimi djeluju monumentalno, gotovo arhitektonski, s naglašenim volumenima, raskošnim konstrukcijama i upečatljivim površinama.
Paleta crne, zlatne i srebrne uspostavlja atmosferu hladne moći, autoriteta i dekadencije, dok je crvena posebno izdvojena za Richardovu kraljevsku pelerinu. Boje su ujedno važan dio vizualne dramaturgije: one stvaraju hijerarhiju, naglašavaju odnose i usmjeravaju pogled prema likovima koji dominiraju scenskim prostorom.

Posebno je upečatljiv kostim Richarda III., kojeg tumači Filip Vidović. Njegova iznimno dugačka i voluminozna crvena pelerina jedan je od najsnažnijih vizualnih elemenata predstave. Njezina monumentalnost simbolizira teret vlasti, ali i Richardovu nezasitnu ambiciju.
Dok je glumac nosi i vuče za sobom, tkanina postaje gotovo produžetak njegova tijela, fizička manifestacija karaktera koji želi podrediti čitav svijet vlastitoj volji. Pelerina istodobno funkcionira kao znak kraljevskog autoriteta i metafora njegove težine. U tome se posebno očituje Hraniteljev pristup kostimu: odjevni predmet nije samo reprezentacija lika, nego aktivni sudionik njegove karakterizacije.
Srebrni kostim Ive Jerković Oreški još je jedan primjer izrazito skulpturalnog pristupa. Za njegovu izradu utrošeno je čak 48 metara osnovnog materijala, uz dodatne konstrukcijske elemente. Riječ je o odjevnoj formi koja svojom pojavom nadilazi uobičajenu predodžbu o kazališnom kostimu.
Srebrna površina, volumen i konstrukcija stvaraju gotovo futuristički dojam, dok sam kostim tijelo izvođačice pretvara u snažan vizualni objekt. Takve kreacije ne funkcioniraju samo kao dekorativni elementi, nego postaju dio scenografskog i atmosferičnog identiteta predstave.

Odnos kostima i tijela jedna je od najzanimljivijih dimenzija rada Alana Hranitelja
Njegove kreacije imaju vlastitu fizičku prisutnost: težina, volumen, struktura i način na koji se materijal ponaša tijekom pokreta utječu na držanje, hod i geste glumaca. Odjeća tako postaje gotovo druga koža, ali koža koja ne skriva karakter, nego ga dodatno naglašava i interpretira. Glumac ne nosi samo kostim, nego se kroz njega transformira u scenski lik. Svaki pokret mijenja način na koji promatramo odjevnu formu, a svaki ulazak na pozornicu donosi novu vizualnu kompoziciju.
Kostimografija je ujedno oblik naracije.
Kroz odjeću se iščitavaju karakteri, njihova moć, ranjivost, ambicije i međusobni odnosi. Raskoš nije samo znak bogatstva, kao što ni monumentalnost nije samo pitanje vizualnog dojma. One postaju sredstva demonstracije karaktera. U svijetu u kojem se politička moć temelji na manipulaciji, izdaji i stalnom nadmetanju, kostimi djeluju poput vanjske manifestacije unutarnjih osobnosti. Oni otkrivaju potrebu za dominacijom, želju za statusom i potrebu likova da vlastitu poziciju učine vidljivom.

Kostimi nemaju tu simboliku, kad ih odvojimo od scene i priče za koju su napravljeni
U odnosu prema scenografiji Branka Hojnika, svjetlu Tomislava Maglečića i glazbi Mate Matišića, oni stvaraju cjelovit vizualni i emocionalni ambijent. Njihova raskoš i pomalo futuristička estetika daju Shakespeareovoj drami novu dimenziju, udaljavajući je od doslovnog povijesnog vremena i približavajući je univerzalnoj priči o mehanizmima moći.
Hraniteljev umjetnički senzibilitet pritom se očituje u sposobnosti da odjeću oslobodi njezine isključivo uporabne funkcije. Kostim postaje oblik, simbol, pokret i misao. On komunicira s publikom i onda kada lik ne govori, nadopunjuje glumačku interpretaciju i stvara dodatne slojeve značenja. U tom smislu riječ je o kostimografiji koja pripada području primijenjene umjetnosti, ali istodobno funkcionira kao autonomna likovna kreacija.
FOTO - MARA BRATOŠ ZA HNK










