Kako pružiti otpor strukturnom nasilju suvremenog svijeta koje negira elementarna ljudska prava, a još perfidnije ugrožava slobodno mišljenje, neposredna iskustva i intimne doživljaje?
Tekst i modno oblikovanje: Nataša Mihaljčišin
Kompleksni mehanizmi društvene kontrole oblikuju naše egzistencije kao mikrojedinice u službi propagandnih narativa za postizanje životnog smisla i duhovnog ispunjenja. Dok unutar nas negdje, nešto nevidljivo curi i otiče pukotinama usvojenih ideja o normalnosti, ulogama i prikladnim ponašanjima, mi nastojimo zadržati ispravan socijalni kurs: barem prividno!
Nezaustavljivu opstrukciju društvenih konstrukcija liječimo razlučitim načinima: od opijatskog bijega i negiranja prisile do premještanja stvarnog života u sfere digitalne slobode i bezakonja. U međuprostorima se pak strpljivo probijaju porivi za iskorakom i pomjeranjem preraslih i nametnutih zidova kojima su omeđene društvene uloge.
Slojevitost naših identiteta trpi kontinuirano nasilje tako da često ne prepoznajemo destrukciju vlastitih intimnih granica. Regulatorni normativ koji od nas zahtijeva prilagodbu konvenciji prihvaćamo kao zalog moralne ispravnosti. Golemi je aparat upregnut u održavanje prividne normalnosti unutar koje vrvi košnica različitih bioloških struktura i osobnosti. Iznimno je zahtjevno ostvariti autohton odnos prema sebi, u kontekstu društva, bez osjećaja odbačenosti. Koliko god bili neovisni, tu smo, ipak, jako ranjivi. Nevjerojatan je taj osjećaj usamljenosti koji nas prati unutar i izvana kao opna koja nas istovremeno i razdvaja i povezuje s drugima.
Teritorij tijela simbolizira naše materijalno i biološko bojno polje - na njemu manifestiramo, realiziramo ili gubimo. Njega nastojimo odjenuti identitetom, potvrditi ulogom, okititi uspjehom.
Njemu udovoljavamo ili ga kažnjavamo - već prema postavljenim pravilima i moralnoj autocenzuri.
Kad u romanu "Vegetarijanka" spisateljice Han Kang protagonistica, nakon neuobičajeno intenzivnog preokreta, odbije jesti meso, a nakon nekog vremena bilo kakvu hranu, otvori se bezdan nerazumijevanja u svim smjerovima. Nužnost njezinog otpora poprima okvir filozofsko-egzistencijalne drame klasičnih dramatičara u kojima je žrtvovanje proces visoke katarze. Katarzična je i želja koja transgresira u nagon koji junakinju romana odvede u mitski čin zauzimanja pozicije drveta - ona stoji na rukama do iznemoglosti želeći postati drvo kako bi se povezala s prirodom, kako bi potpuno odbacila svoju tjelesnost jer ju ona sputava i kontrolira, simbolizira polje nasilja kojemu je cijelog života izložena.
Njezin tranzicijski put od posluha i društvene normalnosti do radikalnosti odbacivanja tijela pokriven je cvijećem čija prisutnost svjedoči ranjivost, privremenost i ljepotu. Kao da u začudnoj estetici cvijeta leži veza između naših unutarnjih suptilnih sfera i njihovih čistih manifestacija u svim kontekstima: od ritualnih do seksualnih, od ukrašavanja do transcendencije značenja.
U ovoj kolekciji, cvijet nije ukras. On je gesta otpora, odbijanje nasilja, nova površina. Šapat cvijeća je modna interpretacija unutarnje transformacije žene koja se, bježeći od ljudskog nasilja, želi pretvoriti u biljku. Cvjetni motivi rastu po površini tijela kao tiha pobuna, kao šapat prirode koja ne traži dopuštenje kako bi postojala. Odjevni predmeti predstavljaju fragmente narativa o oslobođenju, o tijelu koje želi biti vraćeno sebi. Seksualnost nije ponuda, niti modni objekt, to je raskid sa svime što guši i rascvjetavanje osjetilnosti.
Modna naracija se odvija u povezanosti unutarnjeg i vanjskog. Cvijet se kao arhetipski simbol ženstvenosti i seksualnosti želi osloboditi klišeja i postati alat prekoračenja granica, izmještanja u prostor drugog značenja. Onog koje prepoznajemo i doživljavamo kao svoje tijelo.
Šapat cvijeća su šifrirale, isheklale, izvezle i isplele: Ranka, Jela, Vesna, Marija i Maja.
Fotografija i oblikovanje: Jelena Janković
Styling: Ana Nikačević
Frizura: Milena Maršić, salon Glamour
Šminka: Simona Antonović
Asistent stilistice: Luka Ščrbak
