„Sa 30 godina si negdje između, imaš dovoljno znanja i mudrosti, a nisi još dovoljno proživio i nisi dovoljno zreo da bi sve shvatio. Dobar je to checkpoint“, kaže Klara Rusan Klarxy o trenutku iz kojeg je nastao njezin umjetnički projekt Dear babies…, koji je trenutačno izložen u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar.
Serija slika praćenih pismima zamišljena je kao svojevrsna dokumentacija jednog životnog razdoblja. No adresat tih pisama nije stvarna osoba. Autorica se obraća budućem djetetu ili djeci – onima koje će možda imati, a možda i neće. Dear babies… nije projekt o majčinstvu koliko je projekt o identitetu, vremenu, odrastanju i potrebi da iza sebe ostavimo trag.
Polazište je vrlo osobno, ali pitanje koje iz njega proizlazi mnogo je šire. Što uopće znamo o svojim roditeljima prije nego što su postali naši roditelji? I koliko vlastiti život promatramo drukčije kada ga pokušamo zamisliti iz perspektive nekoga tko će ga jednog dana tek upoznavati?
„Sa svojim roditeljima, s kojima sam jako bliska, zadnjih nekoliko godina počela sam pričati o njihovoj mladosti. Međutim, ispostavilo se da osim njihovih priča nemam nikakvu dokumentaciju te mladosti, nema Instagrama niti drugih zapisa, a mene bi zanimalo da o tome saznam iz perspektive njih kao mladih osoba“, objašnjava Rusan. Iz tog se iskustva razvila ideja da vlastitu sadašnjost počne dokumentirati za neku buduću generaciju.
U tome Dear babies… postaje zanimljiv kao oblik osobnog arhiva. Autorica ne pokušava rekonstruirati cijeli život niti ga prikazati kao zaokruženu biografiju. Umjesto toga, bira teme koje čine svakodnevicu odrasle osobe: zdravlje, ljubav, financije, posao, umor, obitelj, starenje. Ono što se obično smatra privatnim i prolaznim ovdje postaje materijal za umjetničko promišljanje.
Povod za takav rezime bio je, kako sama kaže, vrlo konkretan: „Bila sam ponukana činjenicom da se masu ljudi oko mene oženilo ili dobilo djecu, što me natjeralo da se zapitam kada će u mom slučaju doći sljedeća stepenica, želim li to uopće...“
Upravo se u toj rečenici nalazi jedna od važnijih tema ciklusa. Pitanje djece nije prikazano kao konačna životna etapa prema kojoj svi nužno trebaju težiti, nego kao društveno očekivanje koje postaje vidljivo upravo onda kada se počnemo uspoređivati s ljudima oko sebe. Svadbe, rođenja djece prijatelja, sve češće zdravstvene tegobe i osjećaj da tijelo više nije isto samo su neki od znakova koji tridesete pretvaraju u svojevrsnu točku inventure.
Rusan taj proces ne prikazuje patetično. Naprotiv, njezin je pristup izrazito autoironičan. Humor pritom nije tek stilski dodatak, nego način na koji se neugodne ili teško objašnjive teme mogu približiti gledatelju. U pismima autorica vlastite dileme pretvara u konkretne, često vrlo duhovite situacije, čime granica između intimnog dnevnika i umjetničkog rada postaje namjerno propusna.
Rusan je prvenstveno poznata kao ilustratorica, a iskustvo rada s crtežom, naracijom i tekstom prenosi u slikarstvo. Za Dear babies… koristi ulje na platnu, što predstavlja svojevrstan pomak u odnosu na njezin dosadašnji rad. Sama je o tom prelasku govorila vrlo izravno: „Htjela sam probati nešto što do sada nisam, da napravim korak u smjeru u kojem još nisam hodala.“
Pritom ne pokušava sakriti činjenicu da je ulje na platnu za nju još uvijek istraživački prostor. „Puno tu još trebam napraviti da bi savladala to, ne mislim da sam zapravo ni zagrebala površinu ulja na platnu“, kaže, ali istodobno dodaje da je medij veseli i zabavlja. Upravo je taj osjećaj istraživanja vidljiv u radovima – ilustratorski način razmišljanja nije nestao prelaskom na slikarsko platno, nego je proširen novim mogućnostima.
Veliki formati od 150 × 100 centimetara dodatno mijenjaju odnos prema onome što bi se na prvi pogled moglo doživjeti kao ilustracija. Slika više nije samo pratnja tekstu niti vizualni komentar neke priče. Ona postaje samostalan prostor u kojem se privatno iskustvo može razvijati kroz kompoziciju, boju, figuru i detalj. Ipak, tekst ostaje neodvojiv od slike: čitanje pisma mijenja način na koji promatramo prizor, dok vizualni elementi daju dodatni kontekst riječima.
Takva povezanost nije slučajna. Kustos Bartol Fabijanić u tekstu o ciklusu ističe upravo potrebu da se Klarine radove čita zajedno s tekstovima koji ih prate. Kod Rusan riječ nije objašnjenje slike, kao što slika nije tek ilustracija napisanog. Njihov odnos proizvodi treći sloj rada – onaj u kojem se autobiografski materijal pretvara u vizualnu naraciju.
Teme pojedinih radova dodatno pokazuju koliko je ciklus ukorijenjen u svakodnevici. U radu Zdravlje autorica se obraća budućoj djeci kroz vlastitu obiteljsku anamnezu, gotovo kao da im ostavlja medicinski dokument vlastitog vremena. U Financijama novac postaje tema osobne odgovornosti, egzistencijalne sigurnosti i odnosa prema potrošnji. Burnout Affirmation pak polazi od iskustva suvremenog života u kojem se od pojedinca očekuje da istodobno bude produktivan, uspješan, organiziran i – naravno – dobro raspoložen.
Upravo je Burnout Affirmation dobar primjer načina na koji Rusan koristi humor kako bi govorila o ozbiljnim temama. „Možemo si koliko god hoćemo poput mantri ponavljati afirmacije, uvjeravati se da sve možemo i uistinu sve i postizati, ali ponekad je svejedno nemoguće ignorirati onaj sarkastični smijeh koji dopire tamo iz nekog stražnjeg kutka naših vlastitih umova“, piše autorica u pismu uz rad.
Ta rečenica zapravo dobro opisuje i širi ton izložbe. Dear babies… nastaje iz potrebe da se život zabilježi, ali odbija biti ozbiljan osobni testament. Autorica je svjesna apsurda pokušaja da se vlastiti život složi u uredne kategorije. Zato kategorije poput ljubavi, novca, zdravlja ili posla postaju istodobno ozbiljne i pomalo smiješne – jer nijedna od njih zapravo nije moguće potpuno kontrolirati.
Izložba se tako može čitati i kao dokument jedne generacije odrasle u vremenu stalnog bilježenja vlastitog života. Rusan pritom radi zanimljiv zaokret: umjesto da svoj život dokumentira za sadašnje pratitelje, fotografije ili društvene mreže, ona zamišlja publiku koja još ne postoji. Buduće dijete postaje hipotetski gledatelj, a umjetnički rad svojevrsna vremenska kapsula.
I upravo je tu Dear babies… najzanimljiviji. Ne govori samo o tome hoće li autorica jednoga dana imati djecu. Govori o potrebi da čovjek u određenoj životnoj fazi zastane i pita se što je od svega što trenutno živi zapravo važno. Ako budućnost nije moguće predvidjeti, možda je jedino što možemo učiniti zabilježiti sadašnjost – sa svim njezinim kontradikcijama, nesigurnostima, humorom, umorom i malim pobjedama.
Klara Rusan Klarxy zato vlastitu tridesetu ne tretira kao završetak jednog razdoblja, nego kao trenutak između. Između djetinjstva i odraslosti, između onoga što se očekuje i onoga što stvarno želimo, između života kakav smo zamišljali i onoga koji se zaista dogodio.
Dear babies… u tom smislu nije pismo samo budućoj djeci. To je i pismo budućoj verziji sebe – pokušaj da se jedan nesiguran, nedovršen trenutak sačuva prije nego što prođe.
Izložba Dear babies… trenutačno je otvorena u Galeriji Kranjčar u Zagrebu, a može se razgledati do 9. listopada 2026.
