Ovo je serijal tekstova koji su zapravo nastali iz jednog intervjua s Emilom, no ispostavilo se da će bolje funkcionirati ovako, u nastavcima. Zapravo je to predstavljanje djelića naše suvremene art scene i rada KIC-a. Ujedno je tu kao neki dnevnik događanja, začinjen njegovim stavovima, idejama i sjećanjima.
Emil Matešić vodi program zagrebačke Galerije na katu, u KIC-u, legendarnoj adresi za artiste i njihove ideje, progresivne i nove, kreativne i ponekad neočekivane, intrigantne. Porazgovarali smo o umjetnosti, umjetničkom karakteru i životu, programu galerije, strujama koje sada vladaju, jer on je dio art tkiva naše scene i to na niz levela. Ovo su njegovi odgovori.
Ova galerija je osnovana 1971. kao prostor za mlađe umjetnike i inovativne pristupe vizualnim umjetnostima, a onda je u jednoj višeznačnoj preturbaciji, ustvari ponovnome nacionalnome preporodu i konačnome državotvornome rođenju, a nakon što nam se raspao jedan sustav i izrodio drugi, pala gotovo u zaborav i sadržajno i logistički. Jednostavno je u onom pravnome-rodijačkom kaosu iz prve polovine '90-tih 20. st. pretvorena u ugostiteljski objekt s ponekom, ipak neprimjerenom unutar takvoga ambijenta, postavljenom fotografskom izložbom.
Događanja na Teslinom platou, dovrši jednu rečenicu tvoga testamenta
Festival 'Zagreb, Volim te', 1. izdanje, što i kako je nago tijelo u javnome prostoru
Kad sam imenovan ravnateljem KIC-a, 2014., pokrenuli smo obnovu i rekonstrukciju arhitektonskog ustroja cijele ustanove i povećali kvadraturu i volumen prostora galerije, dao sam viziju i misiju, ima ona simpatična naša riječ poslanje, krenuli smo s programom i potragom za financijama. Grad Zagreb u galeriju nije uložio na financijskom planu ništa, sav trošak je snosio privatni investitor, a od Grada smo očekivali samo sredstva za program. Trebalo je vremena da nekako ustalimo i izgradimo poziciju galerije među zajednicom, no za sve treba vremena. Tu je i malo žalosti što Grad kao osnivač nije u stanju odvojiti više sredstava za rad galerije, vidjet ćemo ima li ova gradska vlast više sluha za naše napore.
Marija Braut, fotografkinja i Dado Matičević, legendarni progresivni hrvatski kustos u galeriji, 70-tih godina 20.st (foto B. Baković)
Ustvari, bolje recimo da se u ovome slučaju ne radi o vlasti nego o odgovornima za financiranje temeljem programa, jesu li dovoljno odgovorni da prepoznaju napore. Etablirati jednu galeriju u centru grada gdje je deficit izložbenih prostora, a suficit ugostiteljskih, nije lako, za svaku se treba boriti. A ako osnivača (tko god bio na vlasti on predstavlja osnivača) projekt, radovi i oprema galerije ne koštaju ništa, ne može lakše.
Redatelj Pier Paolo Passolini u galeriji 70-tih godina 20.st (foto: B. Baković) - 'Komunistička je vlast zdušno podržavala sve kritičare 'trulog kapitalizma''.
Razgovori s umjetnicima, gostujući umjetnici iz raznih zemalja
Rad Maaike M. (NI/A) mikroorganizmi, gljivice, bakterije i planktoni kao nadahnuće
U njoj razvijamo, sada će to biti već osma godina, programe koje nastojimo smjestiti negdje unutar one Joseph Beuysove mudrosti koja kaže da je svaki čovjek umjetnik. Trudimo se imati neku inovativnu, otvorenu platformu za angažiranu umjetnost koja raste i prilagođava se vremenu i istovremeno i samu sebe kritički sagledava i propitkuje.
Zlatna Beuysova gravura u podu ustanove, prizemlje KIC-a
1. izdanje festivala 'Zagreb Volim te', nastalog na naslijeđu Tomislava Gotovca. Propitivao je poziciju nagog tijela u urbanome okruženju
Miru Kim (Koreja / SAD), performerica i izniman fotografski talent, prije nastupa na 'Zagreb, Volim te'
Zanima nas zadržati jednu progresivnost koju je ona imala dok je funkcionirala '70-tih i '80-tih godina 20. st. mada je tadašnja umjetnost u Hrvatskoj bila apolitična i neangažirana do boli, uz čast izuzetcima. No, bilo je tih progresivnih mlađih kustosa koji su vješto koristili zeleno svjetlo politike koja je forsirala i financirala ljevičarske umjetničke tendencije s zapada ili čak iz latinske Amerike i njih financirala s projektima ili gostovanjima u KIC-u.
Danas kada je ljevica i desnica uklizala i rastopila se jedna u drugome, a prevlast nad aparatom Države je jedina stvarana politička bitka, pametno je i korisno u javnim galerijama znati navigavati tim drhtavim pejsažem i jednako crpiti sredstva od jednih i drugih, recimo kroz neki balansirani i obavezno ponekad rizični odabir napraviti pomutnju na kulturnoj sceni.
Gledam da propitujemo svjetonazorske razlike, a ne političke, političke su stvar trendova, izvanjskog ugroza našeg luksuza i sigurnosti, dok je svjetonazor kao neki amalgam tumačenja osobnih ili obiteljskih traumi i pogleda na prošlost. Jer to je ustvari taj korak razlike između 'nas' i 'njih', zato smo okrenuti onim inovativnim projektima ili pristupima u klasičnim medijima, da smo tu negdje na rubu, bliži provokaciji nego kompromisu.
Ana Bilankov, pustinja kao bijeg i metafora nultog stanja
Njegujemo i fotografsku djelatnost koja zalazi dublje ili u autora pa imamo radove koji su estetske bravuroze i foto-eseji stanja autora, ili je to fotografija kao medij društvene odgovornosti, komentara nekog odnosa autora i sredine. Nastojimo koncipirati program na način da imamo nekoliko ciklusa po kojim onda biramo ili tražimo kroz javni poziv radove. Nekako mi se čini kako je taj hibridni način koncipiranja programa koristan, postavlja temelje za neki koncept 'izlagačke pravde'.
'Nosorozi' je ime ciklusa posvećenog ugroženoj vrsti umjetnika starije ili srednje generacije koji su napravili određeni pomak na našoj ili regionalnoj umjetničkoj sceni. I, naravno, treba uvijek spomenuti da galerija mora imati i uvid u međunarodnu scenu, regiju, dati neko komparativno iskustvo domaćoj publici.
Razvijamo i programe na Teslinom platou, kod spomenika Nikoli Tesli jer je to neki produženi prostor GNK, najposjećenija galerija u gradu na otvorenom javnom prostoru, a sve đaba.
Osmislio sam i producirao, postavio kao dio programa KIC-a niz događanja raznih formi, od plesa, glazbe, performansa pa do festivala posvećenog Tomislavu Gotovcu kojim smo propitivali poziciju nagog tijela u javnome prostoru, nazvali smo ga 'Zagreb, Volim te''. Dina Pokrajac nesebično je pomogla oko svih izdanja festivala i bila dragocjena i kreativna suradnica.
Jednostavno genijalna svirka na neonskoj gitari japanskog umjetnika Ita
Održali smo tri izdanja koja su uzburkala, budimo neskromni, dio medija u centralnoj Europi kada su privedeni izvođači iz Švicarske. No, sve je bezbolno i organizirano završilo, očekivao sam to, prekršajna kazna mi je bila u budžetu festivala. Hvala zagrebačkoj policiji, ostavili su izvanredan dojam na švicarske umjetnike. Ugasio sam festival je je Grad smanjio sredstva i jer je postalo suviše opasno.
Ekstremno muzičko kazalište, buka kao smisao postojanja i komentar na jučer, danas i sutra. Nastup povodom godišnjice 1. Svjetskog rata
Rizik je dobro došao, no kada je baš opasno, bolje ne izlagati strance tome. Dogodio se taj zaokret u konzervatizam radi rezultata lokalnih izbora koji se osjetio i u odabiru članova kulturnog vijeća koji su odlučivali o financiranju programa. Nastavilo se s vidljivim porastom netolerancije drugačijih i prisutnošću klerikalnih tema u medijima, pa naga osoba na otvorenom, na asfaltu, završi pod napadima i uvredama - sve je to s vremenom postalo učestalije i žešće.
2. izdanje 'Zagreb, Volim te', tajvanski umjetnik Huang s osloncem na filozofa i Diogena svijećom traži čovjeka u Preradovićevoj ulici te odmara u kutiji.
Praktički kriminalne, ''treba ih u Jasenovac stavit'' bio je jedan komentar. Kako da značenje toga objasnim jednoj Koreanki ili Tajvancu?.. Nisam im ni uz zaštitare mogao osigurati mir za izvedbu. Ne valja se s rogatim bosti...
Dio javnosti i snage reda u prekoračenju svojih ovlasti i izražavanju mišljenja. Obratite pažnju na Huangove spuštene ruke - u žutoj majici.
Umjetnika treba zaštitit pod svaku cijenu, jer se tu štiti sloboda izražavanja nenasilnim metodama.
