Proveli smo 4 dana u Srednjoj Bosni, svašta vidjeli, posjetili, upoznali... Podijelila sam ta 4 dana u 2 logične cjeline, a ovo je prva, a ovdje druga.
Jedno od definitivno najljepših mjesta, koje daje osjećaj bajke su Kućice pod zemljom u Kreševu, odnosno Underground village, napravljene po uzoru na one od hobbita.
Kreševo underground selo // Selo kućica pod zemljom, Kreševo
Ovaj super projekt pokrenula je obitelj Miličević. Kad smo došli, dočekale su nas 3 sestre, simpatične, nasmiješene i vrlo ponosne i to s pravom. Na projekt koji je nastao na njihovoj djedovini te je zapravo hommage tradiciji i svemu onome što treba sačuvati, a da bi donijelo nešto novo i uzbudljivo. Milijana Miličević ispričala mi je njihovu priču. Sestara je zapravo 4, sve akademski obrazovane, marljive i s vizijom.
- Djedovina, brežuljak Golišan s kojeg se pruža prekrasan pogled na selo Rakova Noga (općina Kreševo), nalazi se iznad naše obiteljske kuće i omiljeno je mjesto za okupljanje obitelji Miličević.
- Upravo prilikom proslave Božića 2021. godine, uživajući u pogledu i prirodnom proljetnom okruženju, Marija, treća od nas četiri sestre iznenada je došla na ideju kako bismo mogli napraviti turističku atrakciju od ove savršene lokacije. „ Mogli smo napraviti hobbit kućice“?! - priča mi Milijana.
Maštoviti, poduzetni, kreativni i složni kakvi i jesmo odmah smo se uhvatili posla. Budući da smo ideju objeručke prihvatili, nizali su se raznovrsni prijedlozi. Svi smo uglas iznosili svoje raznolike zamisli. Na kraju je dogovor pao da napravimo 6 kućica, 4 kućice za 4 sestre i dvije za roditelje, te da svatko od nas uredi svoju kućicu po svojoj želji. Odlučili smo pritom unijeti svoju originalnost, odnosno u nazive i uređenje kućica unijeti duh i tradiciju našeg Kreševa – veli Milijana.
Tako su nastale:
1. Lipa – Milijana
Lipa (lat. tilia) poznata je kao drvo sreće, ljepote, zdravlja i dugovječnosti. Lipa je naseljeno mjesto u Kreševu koje krasi epitet jednog od ljepših u okolici. Kućica Lipa simbol je jednog sretnog djetinjstva. Protkana je ljubavlju prema prirodi, prirodnim materijalima, starim običajima, odiše emocijom i ima za cilj pružiti vam udobnost i unutarnji mir. Lipa je moja zahvala i sjećanje na pokojne baku i djeda. - veli Milijana.
2. Ober – Marija
Inženjerka geologije, zaljubljenica u rude, kreševsku pećinu Ober preselila je u svoju kućicu. Crvena boja žive , stalaktiti na stropu, kamena obloga unutarnjih zidova i fasade, rudarske lampe, šljem, čizme.. pričaju posebnu priču koju morate sami istražiti, jer je riječima teško dočariva.
3. Bedem – Vedrana
Kraljevski grad Bedem bio je utočište pretposljednje bosanske kraljice Katarine Kosače, supruge kralja Tomaša. Ostaci Bedema nalaze se iznad stare bosanske čaršije u Kreševu. Vedrana gradi kraljevski dvorac čiji će kapacitet biti 6 osoba.
4. Čador – Valentina
Najviši vrh planine Bitovnje je ujedno i najviši vrh Kreševa, omiljena planina kreševljaka –u izgradnji
5. Citrin – Tata Zdravko
Ruda žute boje. Tata rudar po struci, potrudio se da boravkom u ovoj kućici naučimo nešto korisno o rudama i mineralima iz našeg mjesta.
6. Kreševka- Mama Jozefina
Tradicija, običaji, narodna nošnja. Ova kućica bit pravi mali muzej.
- Svatko se uhvatio svoje struke i sposobnosti. Ja kao arhitekta izrađivala sam nacrte i potrebnu dokumentaciju, Vedrana ekonomskih kalkulacija i umjetničkih izražaja, Marija je organizator i promotor projekta, Valentina je prikupljala ideje i logistička podrška, tata je angažirao strojeve, radnu snagu i financijsku podršku, mama je kuhala i hranila nas dok smo čitavo ljeto provodile u radovima – navela je Milijana.
Naš projekat izazvao je ogroman interes i podršku sa svih strana što nam je dalo motivaciju i vjetar u leđa. U 6 mjeseci uspjeli smo dopremiti dvije kućice koje su puštene u promet. Rezervacije su krenule i termini se jako brzo popunjavaju pa i mjesecima unaprijed - ispričala je.
U 25 m2 stambenog prostora jedne kućice nudimo ugodno organiziran prostor za 4. osobe sa sadržajima noćenja, dnevnog boravka, kuhanja i mokri čvor. Grijanje je na principu loženja drva u starinskoj peći. Svaka kućica ima svoje privatno dvorište koje mimo predivnog pogleda nudi mogućnost roštiljanja i kuhanja na otvorenom. Tu su i šetnica kroz čarobnu šumu, kućice za vaše kućne ljubimce, koliba „Golišan“ za organiziranje proslava. U planu je izgradnja dj. igrališta i uvezivanje seljana koji će gostima ponuditi domaća jela i domaće proizvode.
Glavni cilj našeg projekta je turistička promocija našeg Kreševa, promocija tradicionalnih vrijednosti, barem na kratko vraćanja u prošlost kad je sve bilo usporenije, mirnije i sa manje stresa. Gdje smo se više družili u skučenijim prostorima uz miris svijeće i pucketanje vatre iz peći, sa vunenim čarapama na nogama i gumenim čizmama.
Cijena noćenja je varijabilna zavisno od sezone, vremenskih uvjeta, vremenskom periodu zakupa i akcijskim ponudama. Kreće se od 60 do 120 €.
Etno selo Čardaci // u potrazi za mirom
Na fotkama izgleda predivno, čarobno, a uživo još ljepše, kao ulazak u bajku. Autohtone kućice koje otkrivaju detalje prošlosti, dio su kulture lokaliteta, a sada služe modernim gostima da u njima upišu nove uspomene i emocije. Predivan eksterijer s kanalima, jezercima, patkicama, ribama, drvećem i cvijećem, kao da poziva na meditaciju i priziva unutarnji mir.
Objavili su: - Hotelsko-turistički kompleks kategoriziran sa 4*. Nalazimo se u srcu Bosne, u Vitezu, u jedinstvenom okruženju na obali rijeke Lašve, a u neposrednoj blizini prometnice Zenica – Travnik. Prednosti naše lokacije su s jedne strane dobra prometna povezanost sa Zenicom, Travnikom i Sarajevom, a s druge pak strane mir i izdvojenost - .
Sve smještajne jedinice građene su prirodnim materijalima, po uzoru na bosanske kuće s posebnim naglaskom na detalje koji gostu pružaju doživaljaj toplog obiteljskog ugođaja.
Tu je pivnica, restoran, vanjski bazeni, unutarnji bazen, fitness, endless pool, unutarnji wellness bazen spilja sa slanom vodom...
Hotel Adriale // kreševski dragulj u tonu čokolade
Predivan hotel smeđih tonova, toplo uređen, djeluje vrlo moderno i umirujuće, upravo radi te lijepe atmosfere.
Smješten je u srcu malog srednjobosanskog grada Kreševa, na rijeci Kreševčici, u hladovini bjelogorične šume te je prava oaza za umornog poslovnog putnika ili zaigranog ljubitelja prirode – poručuju na pomalo pjesnički način. Pogled na stari kreševski samostan i muzej daje dojam povezanosti s poviješću. Sobe su udobne, elegantne i prostrane, a hrana izvrsna, tu su odličan restoran Regius, konferencijska dvorana prilagođena za održavanje seminara, kongresa i drugih korporativnih događaja te spa & wellness.
Rodna kuća Ive Andrića u Travniku // 'Toliko je bilo stvari u životu kojih smo se bojali. A nije trebalo, trebalo je živjeti'
Dakle, ima jedna zanimljiva priča o Ivi Andriću, koji je zapravo slučajno rođen u Travniku, jer su kad ga je mama nosila u trbuhu, bili su u posjetu familiji koja je tamo živjela. I zato ovaj gradić ima njegov memorijalni centar, lijepo uređenu staru kuću u kojoj je posveta životu ovom izuzetnom književniku.
Ovo su osnovne info o njemu:
Ivo Andrić (9. oktobar 1892 – 13. mart 1975) bio je jugoslavenski književnik, diplomat, ambasador Kraljevine Jugoslavije u Trećem rajhu od 1939. Rođen je u Docu na Lašvi kod Travnika, a porodica mu je porijeklom iz Sarajeva. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961. za "kompletno književno djelo o historiji jednog naroda", s romanom Na Drini ćuprija (1945) kao vrhuncem tog djela.
Rođen je u Travniku, u obitelji Antuna Andrića, sudskog podvornika, i Katarine Pejić. Mjesec dana nakon rođenja, 9. studenog 1892. godine, kršten je kao katolik u Crkvi sv. Ivana Krstitelja u rodnom mjestu. U ranoj dobi od dvije godine ostaje bez oca te se s majkom seli u Višegrad, gdje su živjeli njegova teta Ana i njezin suprug Ivan Matkovšik, granični policajac.
Nakon završetka osnovne škole, Andrić upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju srednju školu u Bosni i Hercegovini. Zahvaljujući stipendiji koju mu je osiguralo hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo Napredak, 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Daljnje obrazovanje nastavlja u Beču i Krakovu između 1913. i 1914. godine.
Tijekom školovanja u Sarajevu, Andrić je bio povezan s omladinskim krugovima okupljenim oko buntovničkog pokreta Mlada Bosna. Kao student u Zagrebu upoznao je književnika Antuna Gustava Matoša. Iako nije pripadao krugu matoševaca, nakon Matoševe smrti održao je predavanje u njegovu čast u Klubu hrvatskih studenata Zvonimir u Beču 1914. godine.
Ovo su neki od njegovih divnih citata:
Rana koja se krije, sporo i teško zacjeljuje.
Ljubav se ne može naći tamo gdje je nema niti se može sakriti tamo gdje je ima.
Nikada više ne planiram. Ja samo živim ovaj život. Ponekad kako želim, ponekad kako moram. Sitnice mi boje život. Sitnice su sreća. Zato ja volim male stvari. I velike torbe. Svuda ih sa sobom nosim, jer sebi dugujem još poneku šetnju između očekivanog i neplaniranog.
Ne ruši sve mostove možda ćeš se vratiti,
nisi ptica ni leptir obalom što leti,
kada nema mostova uzalud je čeznuti,
uzalud je shvatiti, uzalud je htjeti.Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti,
ostavi bar jedan most između srca i mene,
u samoći je lakše neshvaćeno svatiti,
mogle bi te nazad nagnati uspomene.
Toliko je bilo stvari u životu kojih smo se bojali. A nije trebalo, trebalo je živjeti.
Vrijednost ljepote je u beskrajnoj raznolikosti vidova pod kojima nam se javlja. U tome je i njena oplemenjujuća snaga i njena najveća draž.
Dok god ima mraka, ima i svanuća.
Misli dobro pa će dobro i biti.
Za one koji su nošeni mladošću i gonjeni željom, i dužina očekivanja i gorčina neizvjesnosti samo su sastavni dio velike slasti koju ljubav svakome obećava.
Život bez radosti,
pokreta i novine
i nije život
nego golo postojanje,
robovanje životu.
Sve su Drine ovog sveta krive, nikada se one neće moći sve ni potpuno ispraviti, nikada ne smijemo prestati ispravljati ih.
Životna snaga jednog čoveka mijeri se, pored ostalog, i njegovom sposobnošću zaboravljanja.
Što ne boli – to nije život, što ne prolazi – to nije sreća.
Ostati ravnodušan prema knjizi znači lakomisleno osiromašiti svoj život.
Ne teče rijeka nego voda, ne prolazi vrijeme nego mi.
Teško onome koji mora nekoga drugoga (bez obzira tko to bio) poniziti, kako bi se sam uzdigao, ili bolje rečeno: kako bi imao iluziju da se uzdigao.
Ništa ne biva prije nego što treba da bude.
Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje.
Život je neshvatljivo čudo jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto kao na Drini ćuprija.
