Dubravka Šeparović Mušović, hrvatska mezzosopranistica i prvakinja Opere HNK-a u Zagrebu, svoju je umjetničku karijeru obilježila tumačenjem snažnih, slojevitih i emotivno kompleksnih ženskih uloga. Njena umjetnička znatiželja uvijek je nadilazila samu izvedbu: uz interpretaciju, posvetila se i promišljanju šireg konteksta opernih priča, njihove simbolike i odjeka u suvremenom svijetu.
Njezin koncertni projekt "Lica žene u operi" nastao je iz te želje da se operna scena ne shvati samo kao prostor glazbenog događaja, nego i kao polje istraživanja odnosa, identiteta i društvenih uloga. Ovaj projekt ujedno je i osobna refleksija autorice, oblikovana kroz spoj glasa, pokreta i vizualnog jezika, u kojem se žene prikazuju u svoj svojoj složenosti. U projektu su sudjelovali i art model Josip Joško Tešija te kostimografkinja Đenisa Pecotić.
Prva priča – Glazbeni krajolici
Prva priča okuplja skladatelje različitih podneblja. Francuski majstori iscrtavaju ljubav, erotiku i zavođenje; talijanski evociraju strah, ljubomoru i osvetu; dok slavenski skladatelji donose strast, mudrost i hrabrost.
Druga priča – Psihologija odnosa
Druga priča ulazi u psihološko polje arija u kojima žena pjeva muškarcu ili o njemu. U koncert je uvedeno i „Lice muškarca“, koje utjelovljuje art model Josip Joško Tešija.
Tešija je art model koji već godinama surađuje s brojnim autorima na različitim projektima, utjelovljujući njihove emotivne svjetove i prenoseći teme koje nadopunjuju performativni karakter umjetničkog djela.
Njegova prisutnost na sceni nije tek scenski okvir, nego živa interpretacija muških figura iz opernih priča: on simbolizira kontrolu, nadmoć, strah, ali i ranjivost i fascinaciju. Kroz diskretne pokrete, on gradi vizualni kontrapunkt ženskom glasu, dok arije teku u nizu bez prekida, oblikujući intiman dijalog između dvoje izvođača.
Treća priča – Kostim kao lik
Treća priča pripada svijetu kostima, koji ovdje nije tek vizualni okvir, nego ravnopravni lik predstave. Kostimografija oblikuje priču, daje joj tijelo i atmosferu, prenosi ideju i emociju u vizualni izričaj.
Kostimi Dženise Pecotić ključni su za ovaj projekt. Kao umjetnica koja duboko razumije scenski nastup, Pecotić često surađuje s Dubravkom Šeparović Mušović i Josipom Joškom Tešijom, oblikuje ideju i emotivni svijet djela u konkretan kostimografski izraz. Njena kreativnost počiva na stalnom preoblikovanju modnih elemenata, koje transformira u scenske znakove, sposobne nositi značenje jednako snažno kao riječ ili glazba.
Inspiracija proizlazi iz estetskog univerzuma Martina Margiele.
Margiela prepoznatljivo briše granice identiteta, skriva lica modela, pretvara ih u anonimne siluete i time otvara nelagodno pitanje: što ostaje od čovjeka kada mu se oduzme lice? U tom sablasnom prikazu suvremenog svijeta, u kojem autentičnost paradoksalno postaje diktat, maska postaje svakodnevica, štit, prikrivanje, ali i prisila.
Anonimnost kao radikalna gesta u modi # MARTIN MARGIELA i filozofija odsutnosti
Kostimi Dženise Pecotić u ovom koncertu simboliziraju upravo te slojeve značenja: prekrivena lica postaju znak žena u operi koje prolaze kroz različite identitete, zavodnice, žrtve, ratnice, heroine. Kada lice nestane, ostaje tijelo i glas, kao prezenteri umjetnosti i istine. No, istodobno, kostim na tijelu art modela Josipa Joška Tešije oblikuje i „lice muškarca“, pretvarajući ga u vizualno-poetski kontrast ženskom glasu i naglašavajući snagu interakcije između dvaju svjetova.
Treća priča tako nije tek vizualni dodatak, nego dramaturški ključ. Kostimografija ovdje postaje nositelj dramske napetosti i lik sam po sebi, protagonist koji govori, oblikuje i komentira temu djela, stvarajući koncert u kojem se zvuk, tijelo i vizualno stapaju u umjetničku poruku.
Lica žene: Dubravka Šeparović Mušović
Klavirska pratnja: Hui Won Lee
Lice muškarca: Josip Joško Tešija
Autorica koncepta: Dubravka Šeparović Mušović – Dube
Kostimografkinja: Dženisa Pecotić
Scenski pokret: Blaženka Kovač Carić
Foto: Diana Sokolić
