Na nedavno održanom Tjednu mode u Milanu, modna kuća Gucci, pod kreativnim vodstvom Demne, predstavila je kolekciju proljeće/ljeto 2026. putem kratkog filma u režiji Spikea Jonzea. Riječ nije bila o klasičnoj dokumentaciji modne revije, već o samostalnom audiovizualnom djelu koje kolekciju uvodi u umjetnički i narativni kontekst. U posljednjem desetljeću modni film postao je jedno od ključnih komunikacijskih sredstava modne industrije, ali i oblik umjetničkog izraza koji prelazi granice klasične komercijalne prezentacije.
Njegov razvoj svjedoči o transformaciji načina na koji moda danas govori o sebi, ne više kroz statičnu fotografiju ili modnu pistu, već kroz narativnu, pokretnu sliku koja u sebi spaja performativnost, estetiku i tehnologiju. U tom kontekstu, modni film postaje prostor susreta mode i filma, vizualne komunikacije i identitetske performativnosti.
Primjera ima niz, poput "The Prada Galleria" koji potpisuje režiser Yorgos Lanthimos s glumicom Scarlett Johansson, "ERDEM x H&M: The Secret Life of Flowers" s potpisom Baza Luhrmanna, "Versace House Party Pre-Fall 2020", Alexander Wang "Pre-Fall 2021: Sisters", Montblanc u režiji legendarnog Wesa Andersona, Chanel često predstavlja modne filmove za kampanje i kolekcije....
Ovi primjeri pokazuju da modni film više nije tek promotivni alat, već medij koji istodobno komunicira identitet brenda, estetiku kolekcije i ideološke vrijednosti suvremene vizualne kulture. Njegova uloga prelazi granice mode u užem smislu, modni film postaje kulturni tekst koji spaja umjetnost, tehnologiju i tržište.
Odjeća između kostima i performansa
Pitanje modnog filma u teorijskom smislu otvara i šire razmišljanje o prirodi odjeće. Ako film postaje način prikazivanja mode, tada se odjeća može promatrati kao kostim, a nositelj kao izvođač vlastite uloge. U tom smislu, granica između mode i kostimografije postaje porozna. Odjeća ne funkcionira samo kao predmet, već kao semiotički znak, sredstvo reprezentacije identiteta, statusa i pripadnosti.
Kao što je Roland Barthes istaknuo u djelu "The Fashion System" (1967), odjeća nije samo fizički objekt nego i jezik, „kod koji strukturira društvene značenjske sustave“. Ona je istodobno vizualni i kulturni tekst, a u filmskom mediju ta se višeslojnost dodatno naglašava kroz pokret, kadar i svjetlo. U modnom filmu, odjeća postaje „govor tijela“ koji gradi narativ bez potrebe za riječima.
Ova dimenzija odjeće kao performativnog sredstva podsjeća na tezu Judith Butler o rodnoj performativnosti: identitet nije statičan, već se neprestano izvodi. Na sličan način, i odjeća u modnom filmu izvodi značenje, svaki pokret, tekstura i kadar konstruiraju identitet koji je privremen, promjenjiv i ovisan o kontekstu.
Vizualni obrat i pokretna slika kao komunikacijski medij
U okviru suvremene vizualne kulture, modni film postaje produkt onoga što W. J. T. Mitchell naziva vizualnim obratom (pictorial turn). Prema Mitchellu, slike su u kasnom 20. i ranom 21. stoljeću preuzele mjesto jezika kao primarnog sredstva mišljenja i komunikacije. Više ne ilustriraju stvarnost, one je oblikuju i proizvode.
U tom smislu, modni film predstavlja logičan nastavak vizualne kulture digitalnog doba.
Današnji život odvija se na zaslonima, a pokretna slika postaje dominantan oblik izražavanja i komunikacije.
Na društvenim mrežama, u reklamama i kulturnoj produkciji, vizualni sadržaji preuzimaju funkciju jezika.
Film kao format omogućuje modnim brendovima da, kroz pokret i ritam, artikuliraju estetske i konceptualne vrijednosti koje su nekoć komunicirali tekstom ili statičnom slikom.
Teoretičar Nicholas Mirzoeff u knjizi "An Introduction to Visual Culture" (1999) ističe kako vizualnost danas djeluje kao oblik moći, način na koji društvo vidi i razumije svijet. U tom okviru, modni film postaje prostor u kojem se estetika, komercijalnost i simbolička moć isprepliću. Pokretne slike ne prikazuju odjeću, nego proizvode značenja koja odjeću kontekstualiziraju unutar suvremene kulture.
Odjeća kao narativ i vizualni kod
Modni film redefinira ulogu odjeće unutar narativa. Ako u klasičnoj kostimografiji odjeća služi karakteru i fabuli, u modnom filmu ona postaje subjekt koji nosi priču. Film omogućuje da se tkanina, tekstura i pokret prikazuju kao autonomni izrazi. Time odjeća prelazi iz funkcionalnog u simbolički prostor, postaje znak identiteta, vremena i emocije.
Prema Caroline Evans (The Mechanical Smile, 2013), moderna modna prezentacija od samih početaka povezana je s idejom pokreta, performansa i spektakla. Današnji modni film je suvremena faza tog kontinuiteta: on objedinjuje modnu reviju, fotografiju i kino u jedinstveni vizualni izraz koji komunicira putem slike, zvuka i ritma.
Odjeća u modnom filmu ne služi samo estetici, već interpretaciji, ona otkriva i skriva, sugerira emociju, društveni status ili ideološki okvir. U tom smislu, može se reći da modni film preuzima funkciju vizualne semiotike: on nije reprezentacija stvarnosti, već konstrukcija značenja kroz vizualni kod.
Modni film predstavlja važan fenomen suvremene vizualne kulture i hibridni oblik između umjetnosti, medija i industrije.
On pokazuje kako se moda transformirala iz materijalnog predmeta u vizualni diskurs, način razmišljanja i komunikacije putem slike.
U doba vizualnog obrata, pokretna slika postala je dominantan jezik kulture, a modni film njezin specifičan dijalekt. Njegov značaj leži u sposobnosti da istodobno izrazi estetiku, identitet i narativ, čime moda izlazi iz sfere potrošnje i ulazi u prostor kulturne reprezentacije.
Literatura:
-
Barthes, Roland. The Fashion System. Berkeley: University of California Press, 1983.
-
Bruno, Giuliana. Surface: Matters of Aesthetics, Materiality, and Media. Chicago: University of Chicago Press, 2014.
-
Butler, Judith. Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity. New York: Routledge, 1990.
-
Evans, Caroline. The Mechanical Smile: Modernism and the First Fashion Shows in France and America, 1900–1929. New Haven: Yale University Press, 2013.
-
Mitchell, W. J. T. Picture Theory: Essays on Verbal and Visual Representation. Chicago: University of Chicago Press, 1994.
-
Mirzoeff, Nicholas. An Introduction to Visual Culture. London: Routledge, 1999.
