Zadnjih par godina Uniqlo je prošao dramatičnu preobrazbu, od simbola japanskog minimalizma prerastao je u globalnog giganta s ambicijom da postane najveći proizvođač odjeće na svijetu. Put prema toj poziciji otvorili su viralni proizvodi poput Moon Bag, tehnološki inovativna Airism linija i suradnje s dizajnerima poput J.W. Andersona.
No, prijelomni trenutak desio se krajem 2024., kada je Clare Waight Keller, bivša kreativna direktorica Givenchyja i Chloéa, preuzela kreativno vodstvo glavnih linija brenda, uključujući i novu Uniqlo: C kolekciju. Taj potez označio je početak faze u kojoj Uniqlo sve otvorenije odbacuje etiketu brze mode, ali istodobno ulazi u novu vrstu industrijske kontradikcije.
Paradoks bezvremenosti: minimalizam kao kulturna infrastruktura
Za razliku od konkurenata koji neumorno repliciraju sezonske trendove, Uniqlo gradi filozofiju „bezvremenosti”. „Nema logotipa, nema šljokica, nema volana, nema ni asimetričnih dekoltea”, naglašava Waight Keller.
Umjesto mode koja traje jednu sezonu, Uniqlo nudi osnovne komade namijenjene dugotrajnoj uporabi, osmišljene kao univerzalni odjevni alati. No iza koncepta LifeWear, odjeće koja „poboljšava život ljudi”, krije se ambicija da brend postane kulturna infrastruktura, a ne tek proizvođač odjeće. Upravo tu započinje paradoks: vizija univerzalnosti brzo se sudara s neumoljivim zakonima masovne proizvodnje.
Paradoks demokracije: dizajn za sve, proizvodnja bez granica
Uniqlo na društvenim mrežama uživa gotovo kultni status. Pristaše tihog luksuza, gorpcore entuzijasti, ljubitelji japanskog workweara i sljedbenici mračnije estetike inspirirane Rickom Owensom, svi koriste iste osnove brenda.
Za Waight Keller, prelazak iz haute couturea u dizajniranje za mase predstavlja oslobađanje: „U karijeri nikad nisam radila s modelom većim od konfekcijskog broja S. U Uniqlu moram misliti o stvarnim tijelima, generacijskim, geografskim i klimatskim razlikama.” No ta demokracija dizajna dolazi uz cijenu: godišnja proizvodnja broji stotine milijuna komada. Bez obzira na trajnost pojedine majice ili jakne, upravo je golemi obujam ono što Uniqlo približava logici brze mode.
Paradoks rasta: brojke koje potvrđuju industrijsku ovisnost
Financijski rezultati Fast Retailinga, holdinga koji kontrolira Uniqlo, potvrđuju snagu rasta. U prvoj polovici fiskalne 2024. prihodi su porasli za 12% na 1,79 trilijuna jena (oko 11 milijardi eura), operativna dobit skočila je 18,3%, a neto dobit dosegnula 233,5 milijardi jena.
Prognoze predviđaju daljnji rast od gotovo 10% na godišnjoj razini. Glavni pokretači su Japan, Sjeverna Amerika, Europa i jugoistočna Azija, dok Kina bilježi pad od 4% u prihodima i 11% u dobiti. Rast je impresivan, no otkriva i ovisnost o stalnom širenju i povećavanju volumena, logiku koja je u suprotnosti s deklariranom održivošću.
Paradoks univerzalnosti: snaga i prijetnja masovnosti
Uniqlo se pozicionira kao brend koji odijeva, od pristupačnih kašmira do tehnološki naprednih pernatih jakni. Njegova je najveća prednost masovnost, koja omogućava gotovo neusporediv omjer cijene i kvalitete.
No, upravo ta masovnost skriva i najveću prijetnju: svaka nova milijarda prihoda i svako novo tržište potvrđuju snagu brenda, ali ga istovremeno približavaju riziku da postane nova verzija brze mode, tiha, ali jednako invazivna. Budućnost Uniqla ovisit će o tome hoće li svoju industrijsku moć preoblikovati u stvarnu odgovornost i otvoreno se suočiti s pitanjem koje modna industrija uporno odgađa: kako pomiriti eksponencijalni rast s održivošću.
Anonimnost kao radikalna gesta u modi # MARTIN MARGIELA i filozofija odsutnosti
