Izložba „Mountain Tripping“ fotografkinje i vizualne umjetnice Jelene Janković @ Galeriji Kranjčar, predstavlja višegodišnji fotografski projekt započet 2018. godine. Iako polazi od planinarenja, njegov pravi sadržaj nije samo planinski pejzaž, nego emocionalno iskustvo autorice koje se događa tijekom susreta s planinom. Fotografija tako postaje način da se zabilježi ono što se u krajoliku ne može jednostavno vidjeti – umor, strah, ushićenje, mir, usamljenost, koncentracija i osjećaj slobode.
Janković je javnosti poznata prvenstveno kroz fotografiju kazališta i plesa. Tijekom četrnaest godina rada snimila je više od 300 produkcija diljem Europe, a od 2023. programska je direktorica Sarajevo Photography Festivala.
Autorica planinu ne promatra samo kao neutralni prirodni motiv, meditativnog karaktera, već je pretvara u pozornicu, dok se njezin fotoaparat pretvara u svojevrsni reflektor.
„Kamera je postala moj reflektor, a planine su postale scena. Vrhovi su karakteri koje obasjavam bojama kazališnih filtera“, objašnjava Janković. Ta rečenica sažima osnovnu ideju projekta: planinski prostor više nije samo ono što kamera registrira, nego prostor koji autorica subjektivno interpretira. Vrhovi dobivaju karakter, svjetlost postaje emocionalni element, a fotografija prestaje biti samo dokument pejzaža.
„Sve je počelo sasvim spontano, iz potrebe da tijekom dugih, višesatnih hodanja pronađem način da se dodatno zabavim i istražujem. Tako je 2018. godine počeo ovaj serijal. Godinama je ostao u mapama na tvrdom disku, sve dok prošle godine nisam ponovno počela gledati te fotografije. Tada sam, s određene distance, shvatila da se u njima nalazi čitav svijet emocija i boja kojih tijekom samog rada nisam bila svjesna. Zanimljivo mi je bilo da nešto što je nastalo kao igra, bez plana i očekivanja, naknadno prepoznam kao cjelinu.“
Planinarenje za Janković nije romantična slika bijega u prirodu. Naprotiv, ona ga opisuje kao proces koji je u velikom dijelu borba. Uspon počinje ushićenjem, zatim dolaze umor i kriza, pitanje „zašto ja ovo radim“, strah i sumnja, a tek potom osjećaj dolaska na vrh. Planina tako postaje prostor unutarnjeg putovanja, a fotografija svojevrsni trag tog psihološkog procesa.
Boje u njezinim fotografijama funkcioniraju kao nositelji raspoloženja. Fizički kazališni filtri koje je Janković tijekom godina skupljala nakon predstava – među ostalim kroz svoj rad u kazalištu i suradnje s umjetnicima poput Matije Ferlina – omogućuju joj da ono što osjeća prenese u vizualni jezik. Umjesto naknadnog digitalnog manipuliranja slike, boja nastaje neposredno tijekom fotografiranja.
Autorica pritom svjesno bira analogni i neponovljivi postupak. Filter se postavlja ispred objektiva, a konačni rezultat ovisi o njegovom odnosu sa svjetlom, krajolikom i trenutkom ekspozicije. „Kada jednom tako napravim fotografiju, ne mogu je ponoviti potpuno isto“, kaže Janković. Fotografija je na koncu hibrid precizne kontrole, emotivnog stanja autorice, tehnike i prirode.
Takav pristup odgovara i njezinu odnosu prema planini. Ona ne pokušava potpuno kontrolirati prirodu niti joj nametnuti vlastite uvjete. Svjetlo određuje kada će fotografirati, najčešće od jutra prema podnevu, dok joj kretanje kroz planinski prostor diktira ritam rada. Mala kamera i filtri stanu u džep, čime je oprema svedena na minimum. Važnije od tehničke savršenosti postaje biti prisutan u prostoru.
„U planini prolaziš kroz razna stanja, od boli do ushićenja i zadovoljstva“, objašnjava Jelena Janković. Tijekom dugog hodanja, pauza i boravka na vrhu otvara joj se prostor za promatranje i istraživanje. „Cijela ideja i polazište rada nastali su dok sam hodala“, kaže autorica.
Takav joj prostor omogućuje da se udalji od svakodnevnih podražaja i posveti onome što vidi i osjeća. Fotografiranje zato za nju ne počinje pritiskom na okidač, nego mnogo ranije – hodanjem, promatranjem, čekanjem i unutarnjim doživljajem prostora.
@dubravkapz #jelenajankovic #galerijakranjcar #planine #mountaincolors #photographytiktok ♬ original sound - Dubravka Prpic Znaor
Prirodu treba poštivati, ona je veća od nas, čudesna i meditativna, čovjek shvaća koliko je mali na svijetu kad satima hoda kroz te moćne planine. Janković želi uloviti dio te emocije, trenutka kad uviđa kako se s poštovanjem odnositi prema tom svijetu.
Durmitor pritom zauzima posebno mjesto jer je prostor kojem se autorica često vraća. Planinski vrhovi postaju univerzalna „pozornica“ na kojoj se mogu pojaviti različita raspoloženja. Ono što ih povezuje nije geografska pripadnost, nego autoričin osobni odnos prema prostoru.
„Mountain Tripping“ možemo promatrati i kao susret dviju važnih praksi u radu Jelene Janković – kazališta i fotografije. Kazalište joj daje iskustvo svjetla, boje, scene i karaktera, dok joj planina omogućuje potpuno drukčiji prostor za njihovu primjenu. Filteri koji su nekoć oblikovali svjetlost na pozornici sada oblikuju prirodno svjetlo. Scena više nije izgrađena ljudskom rukom; ona postoji u prostoru planine. A likovi više nisu glumci, nego vrhovi, stijene, oblaci i promjene svjetlosti.
Zato je „Mountain Tripping“ projekt o gledanju, a rezultat je vizualni dnevnik jednog osobnog iskustva.
Planina postaje projekcijsko mjesto unutarnjeg stanja: ista stijena može izgledati prijeteće, nježno, hladno ili gotovo nestvarno, ovisno o trenutku, svjetlu i emociji autorice. Janković kroz njega pokazuje da pejzaž nije samo ono što se nalazi pred objektivom, nego i ono što se događa u čovjeku koji ga promatra.
Hvala Jošku na glazbenoj podlozi tijekom intervjua - glavna song Twin Peaksa dala je taman notu melankolije koja je potrebna da se dožive ove divne fotografije. Ipak, svatko tko je bio u planinama te osjeti povezanost s prirodom, zna da samo ona može umiriti unutarnji svijet i učiniti ga nježnim poput svile, blistavim i fokusiranim, prihvaćenim.
DPZ, foto: JJ
