Bila sam u ateljeu Ivana Midžića, ima nešto novo. Osim novog materijala, iskoristio je staro prstenje i poigrao se estetikom ružnoće, toliko aktualnom u današnje vrijeme. Zapravo, što je tu ružno – umjetnik je uzeo staro prstenje i uronio ga u epoksi smolu, fotke malo niže. Zašto je to ružno, zna samo onaj tko to vidi tako. Naime, kreativnost ne poznaje granice, ne poznaje te okvire takozvane neprikladnosti, neprivlačnosti, izvan je tih društveno prihvatljivih okvira i ostalih 'ladica' u koje volimo smještati detalje svijeta oko sebe.
Moje kolekcije se uglavnom isprepliću pa mi je teško govoriti o nekoj jedinstvenoj kolekciji. Radim nešto novo, uzimam staro, tako da sam ovdje radio neke stare modele u novom ruhu, naime, uveo sam boje.
Otkrio sam novi materijal koji mi jako odgovara za oblikovanje, uživam njime raditi, to su aluminijske eloksirane žice.
Prije nekoliko godina sam s Mariom Nokajem, zlatarna “Lapidarium“, s kojim već godinama izvrsno surađujem, pokušao nešto slično, eloksirali smo aluminijske limove, ali mi nije legao proces rada i rezultat.
Morao sam gotove ili polugotove narukvice nositi na eloksiranje, a kako volim od početka do kraja u svom ateljeu zgotoviti proizvod, to mi nije odgovaralo. Isto tako nisu ispadale uvijek dobro. Sada sam otkrio materijal na koji mogu računati da će uvijek biti isti. Tada me nove boje u mom radu nisu privlačile, izgleda da je sada vrijeme sazrelo i za njih.
Materijalu pristupam kao kipar, neposredno, direktno, uzmem materijal i modeliram.
To je kiparski proces, otkrivanje oblika i mogućnosti materijala. Stoga za sebe volim reći da nisam dizajner, već kipar, rezultat je valjda isti.
Uživam u svakom modelu koji napravim čak i kada ga ponavljam, a neke zaista puno ponavljam jer se odlično prodaju.
Nerijetko stavim narukvicu na ruku ili prsten na prst da vidim kako izgleda na ruci, uglavnom uživam u onome što napravim, kao da radim za sebe. Sva sreća da nemam probušene uši vjerojatno bi i naušnice isprobavao.
Kako radim s čelikom s godinama se skupilo dosta starog zahrđalog nakita pa sam na poticaj supruge Hane odlučio to izložiti.
Ona je isto kiparica i pružila nam se prilika da skupa izlažemo u Galeriji “90-60-90“, galerija ima dva prostora , prizemlje i kat.
Svatko će izlagati svoje radove ne zadirući u koncept onog drugog, izložbu ćemo nazvati “Ja gore, ti dolje“, tko će biti gore, a tko dolje sada neću otkriti.
Odlučio sam napraviti jedan miks nakita, skulptura, glazbe, tako da će na izložbi kao zvučna podloga biti glazba koju ja skladam i sviram, to su kratke gitarske dionice naziva “glazbene skice“, popraćene video radovima, skulpture i crteži nastali iz rada na nakitu, bit će i jedan gost izlagač s fotografijom na kojoj je moj nakit-skulptura.
Taj stari oronuli nakit će biti izložen u nekoliko formi, a jedna od njih će biti ironiziranje estetike ružnoće. Stavljam taj nakit u epoksi smolu, u forme kao što su boce, kutije za parfeme ili bombonjere, u nekima dodajući ukrasne listiće kako bi naglasio vrijednost te stare patine, vremenitosti.
