U zagrebačkom prostoru Austrijski kulturni forum u Gundulićevoj, otvorena je međunarodna grupna izložba Why “We Should All Be Feminists”, koju je koncipirala austrijska kustosica Sabine Fellner. Izložba je otvorena 12. veljače 2026., a publika je može posjetiti do 19. ožujka 2026., radnim danom od 10 do 16 sati.
Projekt je nakon uspješnih predstavljanja u Istanbulu i Bukureštu stigao u Zagreb te okuplja radove austrijskih i hrvatskih umjetnica koje kroz različite medije promišljaju položaj žena, društvene konstrukcije roda i suvremene oblike ravnopravnosti. Hrvatski izbor radova supotpisuje povjesničarka umjetnosti Tihana Bertek, čime izložba postaje dijalog dviju umjetničkih scena i dvaju društvenih konteksta.
Doc art. Ivana Mrčela predstavlja se radom "Šavovi" koji u fokusu ima žene u tekstilnoj industriji
Umjetnice: Elisa Andessner, Renate Bertlmann, Sevda Chkoutova, Katharina Cibulka, Vlasta Delimar, Nina Đurđević, Soli Kiani, Mirna Kutleša, Claudia Larcher, Maria Legat, Lea Liebl, Ivana Mrčela, Florentina Pakosta, Monika Pichler, Margot Pilz, Ness Rubey, starsky
Ideja, koncept, kustosica: Sabine Fellner
Ko-kustosica: Tihana Bertek
Asistent kustosice: Laurenz Fellner
Naslov izložbe referira se na poznato predavanje nigerijske književnice i aktivistice Chimamanda Ngozi Adichie s TEDx konferencije 2012. godine, u kojem zagovara pravednije društvo oslobođeno rodnih stereotipa i kulturnih predrasuda. Upravo taj diskurz služi kao teorijski okvir izložbe, umjetnice ne nude jedinstvenu definiciju feminizma, nego niz osobnih, političkih i vizualnih pozicija.
Feminizam u umjetnosti: od reprezentacije do iskustva
U povijesti umjetnosti feministička praksa ne označava samo prisutnost žena u kanonu, nego promjenu samih kriterija vrijednosti. Umjesto pitanja tko je autor, fokus se premješta na čije se iskustvo prikazuje i kako se gleda. Od 1970-ih nadalje umjetnice razgrađuju tradicionalni odnos subjekta i objekta, žena više nije motiv nego nositeljica pogleda.
U tom smislu tijelo postaje ključni medij: ne idealizirano, nego biografsko, političko i ranjivo. Performans, video i fotografija koriste se kako bi se pokazalo da identitet nije stabilna kategorija nego društveni proces. Privatno prestaje biti apolitično; svakodnevica, rad, briga i intimnost postaju umjetnički materijal.
Izložba u Zagrebu upravo prati taj pomak: radovi se ne bave samo diskriminacijom, nego načinima na koje se norme internaliziraju, kroz geste, rituale uljepšavanja, obiteljske uloge i vizualne reprezentacije. Feminizam ovdje nije tema nego metoda čitanja svijeta.
Dijalog generacija i konteksta
Posebnost postava jest susret različitih generacija i geografija. Austrijske autorice, oblikovane kontekstom srednjoeuropskog post-sekularnog društva, često analiziraju institucije, brak, rad, religiju ili povijest umjetnosti. Hrvatski radovi naglašenije istražuju tranzicijsku stvarnost: tijelo kao mjesto društvene kontrole, ali i autonomije.
Taj odnos stvara dvostruku perspektivu. S jedne strane feminizam kao kritika reprezentacije, s druge kao pitanje svakodnevice, ekonomije, vidljivosti i rada. Umjetnost tako postaje prostor pregovora, a ne deklaracije: ne govori samo o ravnopravnosti nego pokazuje kako se ona proizvodi, osporava i pregovara u realnom životu.
