Izložba 'Šavovi' umjetnice Ivane Mrčele otvorena je u galeriji Bernardo Bernardi u zagrebačkom Pučkom otvorenom učilištu.
Njezine velike radnice od tekstila, na kojima je koncem nacrtala karaktere, stav, lica, poglede i odjeću – jednostavne unificirane kute – podsjeća nas na živote koji su bili bazirani na ujednačenom radu u tvornici. Draga lica gledaju nas s 'tijela' visokih više od dva metra, a svaka od njih ima ime – one su razne Vesne, Marice, Cvite, Nade… kojima možemo zahvaliti na tome što su nekada nosile teret hrvatske modne industrije koja danas gotovo ne postoji.
I zato su one poput duhova, veli Ivana stojeći među svojim radnicama kojima odaje počast i koje je na moment oživjela u žutom ambijentu, fino osunčanom, kao da su zrake sunca odlučile čitavoj toj priči podariti malo pozitive. A samo ime šavovi nekako me podsjeća i na njihove 'rane', emotivne borbe unutar tvorničke svakodnevice. Možda smo i malo svi skupa emotivni, s blagom tugom zamišljamo tu sjetu tekstilnih radnica, gledajući lica i dobrodušne poglede, svatko ih doživljava na svoj način. No, ipak, to je njima u čast, da se podsjetimo tko je zapravo bio najvažnija karika u tekstilnoj industriji – bez njih se nije moglo. Da im se skromno, onako u sebi, zahvalimo.
- Ideja je nastala čitanjem knjige Ivane Biočine “Proizvedeno u Hrvatskoj” koja se bavi istraživanjem socijalne i ekonomske povijesti tekstilne industrije u Hrvatskoj. Nakon toga je slijedilo istraživanje cijele tematike iz različitih izvora. Od fotografija iz tvornica, priča radnica, izložbi posvećenih tekstilnim tvornicama, participativo kulturno-umjetničkih projekata koji su se bavili problematikom u tekstilnoj industriji. Posebno me dirnuo film iz 1966. Kreše Golika “od 3 do 22” koji je dokumentarni prikaz života radnice u tekstilnoj tvornici Pobjeda. Smilja Glavaš iz Sesveta je 22-godišnja tvornička radnica, udana i s malim djetetom. Protagonistica nas tijekom filma provodi kroz svoj ogoljeni beskrajni radni dan - ustaje u tri sata ujutro, a liježe tek u deset navečer. Dobili smo širu sliku društva i njegovih vrijednosti, a one su bile i ostale takve da deblji kraj najčešće izvuku upravo žene – izjavila je Ivana.
Gledajući njihova lica, kosu, način stila, očito je da se umjetnica referira na više dekada, čini se kao da su žene raznog doba napravile neki tekstilni tim. I svima je zajednički taj rad u tvornici, svakodnevno sjedenje za mašinom, što često radi i sama Ivana. Naime, ovime je dala počast tako da je koristila u radu i ono što su same radnice koristile – konac, iglu, tekstil, mašinu. Pritom je na neki način prošla njihov put, a crtanje na tekstilu Ivanina je majstorska vještina koju je usavršila i na drugim projektima. Prava pozadina je zapravo stanje žene u društvu jer to je borba koja konstantno traje.
- Ova tema mi je iznimno važna jer smo u posljednje vrijeme svjedoci da je borba za ženska prava i jednakost spolova posebno bitna u društvu koje nastoji vratiti žene i njihova prava u neka prošla, tamnija vremena. Ti događaji pobuđuju u meni aktivizam koji nastojim prikazati u svojim radovima – veli Ivana.
@dubravkapz #art #exhibition #ivanamrcela #croatia ♬ Run Away - Ian Storm & Ron van den Beuken & Menno
- Struktura tvornica se mijenjala s ubrzanim tehnološkim razvojem te žene postaju najtraženiji zaposlenici. Podložne su teškom radu i spremne su sve podnijeti kako bi zadržale posao i prehranile obitelj. Nastavak razvoja tekstilne industrije odvio se upravo na njihovim leđima. Uz raznovrsne sudbine radnika iz tvornica pažnju su mi privukla lica žena radnica koje pričaju tolike priče – naglasila je umjetnica.
- Inspirirala sam se sa fotografijama iz tekstilnih tvornica na području Hrvatske (Dalmatinka, Vesna, Čateks, Nada Dimić, Kamensko,...). Nisam se zamarala vremenom kada su fotografije nastale, bitno mi je bilo izdvojiti ženske likove sa svih pronađenih fotografija i napraviti rad koristeći se sredstvima koje su one svaki dan koristile na svom radnom mjestu. Pomoću tkanine, konca i šivaće mašine "crtam" njihove cijele figure. Sve je u crno-bijeloj priči - poput starih fotografija. Figure su uvećane, svaka je visoka oko 2,30 metara i poput silueta su postavljene u galerijskom prostoru. Svaka figura stoji zasebno i priča neku svoju priču. Izvitoperenost svake figure govori o surovim uvjetima tog posla. One su sada gotov tekstilni proizvod postavljen u “izlog” s pripadajućom etiketom sa svojim imenom – zaključuje umjetnica.
Izložba je otvorena do 3. lipnja 2023.
