Pojam kulturnog kapitala razvio je sedamdesetih godina 20. stoljeća francuski sociolog Pierre Bourdieu, nastojeći objasniti na koji se način društvena moć prenosi i kako se klasne razlike reproduciraju unutar modernih društava.
Dok je Karl Marx naglašavao da ekonomski kapital, novac i materijalna dobra, određuje položaj pojedinca u društvenoj strukturi, Bourdieu je uočio da postoji suptilniji, ali jednako snažan oblik kapitala: kulturni kapital. Za obojicu vrijedi temeljno pravilo da je moć proporcionalna količini akumuliranog kapitala, neovisno o tome radi li se o materijalnim ili kulturnim resursima.
FOTO: NOVKOVIĆ, HNK.HR
Bourdieu je kulturni kapital definirao kao poznavanje i ovladavanje legitimnom kulturom društva, onime što se tradicionalno naziva visokom kulturom.
Taj se oblik kapitala prenosi unutar obitelji, kroz odgojne prakse i kulturne navike: odlaženje u kazališta, muzeje i galerije, bavljenje glazbom i plesom, kao i razgovore o književnosti i umjetnosti u svakodnevnom obiteljskom životu.
Objavljivanjem njegova ključnog djela Distinction 1984. godine, pojam kulturnog kapitala snažno je odjeknuo u akademskim raspravama, osobito u Velikoj Britaniji, gdje je ostao temeljno polazište u istraživanjima društvenih klasa i kulturnih praksi.
Bourdieu je razlikovao tri osnovna oblika kulturnog kapitala.
Objektivirani kulturni kapital odnosi se na kulturna dobra poput knjiga i umjetničkih djela. Utjelovljeni kulturni kapital čine jezične vještine, maniri i estetske preferencije, dok institucionalizirani oblik obuhvaća formalne kvalifikacije i obrazovne isprave.
Kasnija istraživanja dodatno su proširila ovu tipologiju uvođenjem pojmova tehničkog, emocionalnog, nacionalnog i subkulturnog kapitala.
Tehnički kapital označava tržišno korisne vještine, primjerice informatičke, emocionalni kapital obuhvaća sposobnosti empatije i razumijevanja, nacionalni kapital proizlazi iz sudjelovanja u nacionalnim tradicijama, dok subkulturni kapital podrazumijeva specifična znanja i ponašanja potrebna za pripadnost određenim kulturnim zajednicama.
Promjene u kulturnim obrascima i percepciji „visoke umjetnosti“ dovele su do toga da suvremeni istraživači uvode pojam kulturnog omnivora.
FOTO: MUZEJ GRADA ZAGREBA
Riječ je o pojedincu koji u svojoj kulturnoj potrošnji spaja elemente tradicionalno legitimne kulture s novim i popularnim formama, poput grime glazbe.
Kulturni kapital u tom smislu nije vezan isključivo uz jedno usko shvaćanje visoke kulture, već podrazumijeva široko znanje, sposobnost vrednovanja različitih kulturnih izraza i prilagodljivu primjenu tog znanja u različitim kontekstima, od profesionalnih razgovora i umrežavanja do svakodnevnih društvenih interakcija.
Empirijska istraživanja potvrđuju da kulturni kapital prenesen unutar obitelji ima izravne učinke na obrazovna postignuća.
Djeca koja odrastaju u okruženju bogatom kulturnim resursima lakše usvajaju apstraktne i formalne obrasce mišljenja koje obrazovni sustav prepoznaje i vrednuje. Odrasli pojedinci, pak, kulturni kapital koriste kao alat za profesionalno umrežavanje, stjecanje uglednih položaja i pristup prestižnim profesijama, primjerice u politici, pravu ili bankarstvu.
FOTO: MUZEJ GRADA ZAGREBA
U svojoj knjizi Culture, Class, Distinction (2009.) Bennett i suradnici ovaj mehanizam nazivaju reprodukcijskim krugom: kulturni kapital roditelja predisponira djecu na uspjeh u školskom sustavu, što im omogućuje da stečena znanja pretvore u obrazovne kvalifikacije, a one potom u društvene privilegije i povlastice.
Istraživanja poput onih koje provodi Sutton Trust dodatno potvrđuju da kulturni kapital produbljuje društvene nejednakosti.
Bogate obitelji ulažu u dodatno obrazovanje, uključujući umjetničke predmete, čime svojoj djeci osiguravaju prednost pred vršnjacima i pristup prestižnim sveučilištima. Projekti poput The Class Ceiling pokazuju kako posjedovanje kulturnog kapitala olakšava ulazak u elitne profesije. Ovi nalazi podudaraju se s izvješćima britanske Komisije za socijalnu mobilnost te s knjigom "Social Mobility and its Enemies" Leeja Elliotta Majora, potvrđujući da kulturni kapital i dalje ima ključnu ulogu u održavanju društvenih hijerarhija.
U britanskom obrazovnom kontekstu kulturni kapital postao je predmet rasprava nakon uvođenja novog okvira Ofsteda 2019. godine, koji od škola zahtijeva da razvijaju kulturni kapital učenika.
Službena definicija pritom se oslanja na ideju da je riječ o znanju potrebnom za oblikovanje obrazovanih građana i upoznavanje s „najboljim što je čovječanstvo mislilo i reklo“. No, kritičari upozoravaju da se time promiče sužena, tradicionalistička vizija kulture, koja seže do Matthewa Arnolda i njegova eseja Culture and Anarchy iz 1869. godine. Takvo shvaćanje zanemaruje mnoge suvremene oblike kulturnog izražavanja, posebice glazbu, ples i vizualne umjetnosti, te riskira učvršćivanje postojećih klasnih razlika umjesto njihova prevladavanja.
Kulturalna alijansa stoga naglašava da definicija kulturnog kapitala mora biti otvorena i dovoljno široka kako bi odražavala raznolikost jezika, tradicija i nasljeđa djece koja pohađaju škole. Umjesto jednostavne reprodukcije legitimne kulture, obrazovni sustav trebao bi poticati kreativnost i stvaranje novih kulturnih oblika, čime bi učenici postali aktivni, kritički i inovativni sudionici kulturnog života.
Kulturni kapital se tako pokazuje kao dvosjekli mač: on je istodobno sredstvo osobnog napretka i instrument održavanja društvenih razlika.
John Holden upozorava da kulturno obrazovanje može otvoriti put pojedinačnom uspjehu, ali i paralelno reproducirati klasne podjele, što se jasno očituje u nejednakoj dostupnosti umjetničkog obrazovanja između privatnih i državnih škola.
Upravo zato suvremene definicije kulturnog kapitala moraju obuhvatiti širi spektar kulturnih iskustava, omogućujući novim generacijama da ne budu samo pasivni primatelji „najboljeg što je rečeno i napisano“, već i stvaratelji kulturnih oblika koji će odgovarati potrebama i izazovima društva u kojem žive.
