Kad je Tate Modern otvoren u svibnju 2000. u nekadašnjoj londonskoj elektrani Bankside, adaptiranoj prema projektu arhitektonskog dua Herzog & de Meuron, izložbenom je prostoru pristupljeno kao svojevrsnoj kulturnoj pozornici. Otvorenje, popraćeno prisutnošću imena poput Yoko Ono, Davida Attenborougha, Alexandera McQueena i Tonyja Blaira, označilo je simboličan početak redefiniranja odnosa javnosti prema suvremenoj umjetnosti.
Turbinska dvorana, središnji prostor zgrade, odmah je postala ikonički element muzeja, golem, industrijski prostor čija se monumentalnost dodatno naglasila spuštanjem poda u nekadašnji podrum. Prva umjetnička intervencija u toj dvorani bila je skulptura Maman Louise Bourgeois, čelični pauk visok više od deset metara, koji je poput čuvara dočekivao posjetitelje.
“Urbani park” i prostor zajedničkog iskustva
Arhitekt Jacques Herzog opisao je zgradu iz 1994. kao “čudovište” koje je trebalo obuzdati, a transformaciju Turbinske dvorane zamislio je kao stvaranje svojevrsnog urbanog parka.
Iako bez zelenila, prostor funkcionira kao natkrivena gradska ulica, uvijek živ i otvoren. Ta konceptualna otvorenost promijenila je i muzeološki pristup: tradicionalni galerijski postav, organiziran kronološki i tematski, povučen je na bočne strane zgrade, dok je sam ulazni prostor ostao nestrukturiran i interaktivan.
Kipar Antony Gormley već je pri otvorenju izjavio da se radi o “početku nečeg golemog u britanskoj umjetnosti, velikom preokretu kulturne energije koji će srušiti sve stare hijerarhije”. Dvadeset pet godina kasnije, tadašnja predviđanja pokazala su se točnima.
Nova kustoska logika, Tate Modern redefinirao je ne samo prostorni odnos prema umjetnosti, već i način njezina predstavljanja.
Umjesto kronološkog slijeda, zbirka je od početka bila organizirana tematski. Tijelo, Pamćenje, Okoliš, Objekt, što je omogućilo drugačije dijaloge između umjetnina.
Tako se, primjerice, radovi Richarda Longa iz 1970-ih izlažu uz Moneta, stvarajući nove narativne spojeve.
U vremenu kada je internet još bio u fazi “dial-up” povezivanja, a društvene mreže tek u povojima, Tate je uspio postati prostor vizualne i socijalne interakcije.
Ogromni interes javnosti dodatno su potaknule monumentalne instalacije poput Marsyas Anisha Kapoora, The Weather Project Olafura Eliassona ili tobogana Carstena Höllera, radova koji su privlačili publiku izvan kruga tradicionalnih muzealaca.
Turbinska dvorana kao javna platforma
Kroz godine, dvorana je služila kao atelje, pozornica, sajmište, noćni klub, pa čak i centar za cijepljenje tijekom pandemije 2021. godine. Danas posjetitelji bez zadrške leže na podu, trče rampom, jedu ili sudjeluju u zajedničkim instalacijama. “To je prostor za sve, nova vrsta rituala zajedničkog iskustva u urbanom kontekstu 21. stoljeća”, kaže Catherine Wood, direktorica izložbi i programa.
Obljetnica i pogled unaprijed
Povodom 25 godina postojanja, Tate Modern predstavlja program s 25 radova, od klasika Andyja Warhola i Salvadora Dalíja do suvremenih autora poput Ayoung Kim i Ming Wonga. Paralelno se odvija i izložba A Year in Art: 2050, koja istražuje umjetničke vizije budućnosti, od futurizma Umberta Boccionija do digitalnih animacija.
U fokusu je i prva velika europska retrospektiva Emily Kam Kngwarray, australske umjetnice iz zajednice Anmatyerr, čiji rad na tekstilu i platnu proizlazi iz duboke duhovne povezanosti s ancestralnim pejzažem. Ova izložba naglašava sve raznolikiji i kompleksniji program Tate Moderna u odnosu na početak 2000-ih.
Trenutačno je u tijeku i izložba o Leighu Boweryju, kultnom performeru i modnom ekscentriku s londonske klupske scene 1980-ih. A najavljeno je i veliko otvaranje 2026. godine, prva velika retrospektiva Tracey Emin u Tate Modernu. Bit će predstavljeni radovi koji pokrivaju četrdeset godina stvaralaštva, uključujući neizlagane materijale i projekte, s naglaskom na njezin autentičan, ispovjedni pristup koji se bavi ljubavlju, traumom i autobiografijom.
Umjetnost dostupna svima
Iako je Tate Modern najpoznatiji po svojim slobodno dostupnim postavima i monumentalnim intervencijama, najveći uspjeh zabilježen je upravo u segmentu naplatnih izložbi. Naime, Henri Matisse: The Cut-Outs iz 2014. privukla je više od pola milijuna posjetitelja.
Među izloženim djelima bio je i The Snail (1953.), rad koji je Matisse stvorio u posljednjoj godini života. “Sanjam o umjetnosti ravnoteže, čistoće i vedrine,” rekao je tada Matisse, “umjetnosti koja umiruje, poput udobne fotelje nakon fizičkog umora.”
Takva ravnoteža između intelektualne snage i senzualnog iskustva ostaje i dalje temelj onoga što Tate Modern danas predstavlja.
Muzej koji je redefinirao ulogu institucije u suvremenom društvu i otvorio prostor za nove oblike zajedničkog doživljavanja umjetnosti.
DAVID HOCKNEY A Bigger Splash // istraživanje prostora između prisutnosti i odsutnosti, evocira prolaznost, izvlačeći iz zaborava one gotovo nevidljive sekunde koje su jedinstvene i neponovljive
