Naša poznata fotografkinja Vladimira Spindler krenula je u filmske, točnije dokumentarne vode - radi na projektu Geni moje djece koji će opisati, na vrlo osoban način, ne samo njezin, već i živote njezine bake i majke, spisateljica Sunčane Škrinjarić i Sanje Pilić, čiji su radovi obilježili hrvatsku književnost. No, to neće biti sasvim običan dokumentarac - film u trajanju od sat vremena govorit će osobno i vrlo emotivno o generacijama žena koje povezuje isti model života i ista inklinacija umjetnosti. Vladimira će potpisati autentičan uradak o povijesti svoje obitelji, ali i okolnostima koje su ih snašle... Kako se svakodnevica pretvara u umjetnost, objasnila nam je sama autorica.
It's my myself
- Priča je spontano krenula prije 18 godina - sjeća se Vladimira Spindler - dok mi je prabaka Mira dala spise koje je ispisala tipkajući o svojoj obitelji. Rekla je neka pročitam i spremim. Tako je i bilo. Unutra je opisala svoj život, pisala je o svojoj majci Zofki Kveder i svojim kćerima i sinu... o Sunčani Škrinjarić, Tihani Škrinjarić, te Mariju Škrinjariću, ali i o svima nama ostalima, pomalo. Pročitala sam te spise, zaključila kako je bio to jedan zanimljiv život, no moje godine su bile još mlade, i još nisam pravo spoznala život, te tome nisam pridodala veću pažnju. Spremila sam spise u ladicu - .
Četiri generacije: Vladimira, Maša, Sanja Pilić & Tihana Škrinjarić (Sanjina teta)
- Od onda do danas, desio se život. Počela sam raditi 1998. kao fotografkinja za razne magazine i u kazalistu „Gavella“. Postala sam nečija žena, i majka dvoje prekrasne djece... U 24. godini sam rodila Renea, a sa 27 Mašu. Kao samostalna umjetnica bez stalnog angažmana, radila sam dan pred porod, i nakon dva tjedna što sam rodila počela bih opet raditi. Kada niste zaposleni, vaše mjesto lako zamjeni novo lice, ili bivate zaboravljeni. Porodiljni nisam mogla imati. Rene je odrastao u kazalištu, novinama, a Maša je dobila tetu čuvalicu koja ju je čuvala dok bih snimala. Bio je to jedan osamljenički brak, koji je završio u Reneovoj 5 godini. Dobila sam posao stalne suradnice u Gloriji 2005., i konačno nek i financijski mir - priča Vladimira.
Autoportret
- Svašta se još desilo kroz to vrijeme, nije uvijek bilo lako. 2013. je bila za mene teška godina. Digla sam kredit, poslovi koje sam radila uz novinu naprosto nisu stizali. Honorar više nije bio dostatan, djeca su veća i više traže. Bila sam poprilično nezadovoljna situacijom. Osjećala sam da stagniram, da ne napredujem. Digitalnom fotografijom su se svi počeli baviti, niknulo je novih fotografa. Zadnje dvije godine imala sam četiri samostalne izložbe koje su moju psihu održavale u pozitivi. Osjećaj ispunjenja. Uglavnom iz tog osjećaja nezadovoljstva, u jednom trenu sam posegnula za spisima svoje prabake. S tom razlikom da mi je štivo bilo puno jasnije - .
Razglednice djetinjstva
Shvatila sam da donekle vodim život po nekim obrascima koji su u nama od 1878.godine počevši sa šukunbakom Zofkom Kveder. U prabakinom tekstu pročitala sam redak u kojem je bilo rečeno onako ovlaš: „nadam se da ovo nece biti samo ostavljeno na ovom papiru“. I to je bio znak. Za mene. Svijetlost na kraju tunela. Ispričati žensku priču o ženama koje su imale svoje umjetničke živote, te su bile i jesu još cijenjene kao umjetnice, sve redom rastavljene, neke i po nekoliko puta. Ostaviti zauvijek na sjećanje Zofki i mojoj pokojnoj baki Sunčani Škrinjarić, te generacijama koje dolaze jednu lijepu, tešku, pravu žensku priču - .
Kod Arsena na kavi
- Prva osoba kojoj sam se obratila je bila režiserka i producentica Dana Budisavljević kojoj se jako svidjela moja priča i želja za izradom dokumentarca, s tim da mi je savjetovala da ja budem narator cijele priče i da počnem od svojih muka koje sam prepoznala u svim tim ženama. Tu je uslijedilo 8 mjeseci da nisam taknula tipkovnicu. Ulovila me panika. No, u jednom momentu morala sam početi. HAVC je dao javni poziv za poticanje audiovizualnih djelatnosti pa sam odlučila napraviti prvu stepenicu. Napisati sinopsis i treatment te izaći na javni poziv za izradu scenarija - .
Rene i truba
- Primila sam se pisanja. Velika podrška bio mi je prijatelj Danijel Pek kojeg bi zvala telefonski i čitala mu, da mi kaže idem li u dobrom smjeru. Kada sam napisala obratila sam se i drugom prijatelju Arsenu Ostojiću, koji je detaljno pregledao tekst. Dao mi je par zlatnih savjeta, komentara, no ništa nije mijenjao u samom mom pisanju. Pokazao je da je zadovoljan mojim uratkom. Nazivam ga mojim osloncem i mentorom - .
Brat i majka: Vid Spindler i Sanja Pilić
- 21.4.2014. je bilo deset godina od Sunčanine smrti, a do 25.4 je bio prvi rok za predaju. Htjela sam poslati na bakin smrtni dan, no ipak sam požurila, i osobno odnijela u HAVC, kako se ne bi slučajno izgubilo poštom. Eto, komisija u Havc-u izglasala i jedna sam od sretnica za takvu čast. To mi daje dodatnu snagu za dalje. Veliki poticaj. Slijedi pisanje, nakon toga razvijanje projekta i nadam se jednog dana i moj prvi dokumentarac - .
- Željela bih se u budućnosti baviti filmom. Djeca će odrasti, a ja želim neki novi početak u mediju koji me privlači. Raditi dokumentarce. Naslov „Geni moje djece“ zapravo stvarno zaokružuje priču i potvrđuje tezu o genima. Moja majka i baka su spisateljice, tata je bio filmski radnik. Radio je kao pomoćnik režije, vođa snimanja. Sada se time bavi i moj brat Vid Spindler. To je krug iz kojeg je teško izaći. Mojoj djeci sam rekla da bih rado voljela da jednoga dana budu umjetnici i glazbenici. Ne treba bježati od onoga što je duboko u nama. No, vidjet ćemo što njih čeka - .
Foto: Vladimira Spindler
Vladimira je radila i editorijale za Gloriu IN
Maša i klavir
Ljeto
Stari motor
Prijateljice & ja
Radićeva u snijegu
Razglednice djetinjstva
Kći Maša
Autoportret
Staklo
HNK u snijegu
