Izložba modnog dizajna Tihane Mikše Perković Past... at last otvara se u četvrtak 10. ožujka 2016., u Galeriji ULUPUH u Tkalčićevoj 14, Zagreb. Radi se o posveti starim tradicionalnim tehnikama izrade, kojima se autorica ne samo prisjeća predaka, već budi dizajnersku svijest i vraća na scenu neke gotovo zaboravljene tehnike pa kreira odjeću koja fino komunicira s današnjim urbanim trendovima.
- U vlastitom subjektivnom odabiru vizualno atraktivnih momenata izabrala sam elemente koje sam smatrala nepravedno zaboravljenim, ili estetski dragocjenim, konstrukcijom ili samim svojstvima tekstilne tvorevine koja crpi svoju ljepotu i funkcionalnost iz karakteristika samog prirodnog vlakna – priča Tihana Mikša Perković. - Zatim sam ih dorađivala i transformirala u traganju za suvremenim osviještenim čovjekom. Bila mi je namjera da pođem putevima naših predaka i da se na kontemplativan i repetitivan te dugotrajan način posvetim sveukupnoj izradi svakog odijela. Zapravo sam imala namjeru usporiti se, biti dio samog procesa, a ne samo konzument gotove bezlične otuđene odjeće - .
- Teško je danas, u identitetski fluidnom i razmrvljenom svijetu, kreirati odjeću koja će biti više od nečijeg subjektivnog hira, koja će moći pretendirati na nekakvo, ma koliko kratko, trajanje. Možda to više i nije važno, ali do vrijednosti nam je ipak uvijek stalo, do nečeg što nadilazi naše puko bivanje ovdje i sada, pa i kad je u pitanju odijevanje. Čime zaodijevamo svoje tijelo, kako se pojavljujemo pred drugima i što na taj način komuniciramo, do toga će nam biti stalo dokle god ćemo ovaj svijet dijeliti s drugima – piše voditeljica galerije Maša Štrbac u predgovoru.
- Tihana Mikša Perković svjesna je toga, i u svom traganju za odijevanjem vrijednim čovjeka poseže u povijest jednako kao i u suvremenost, u kontinuitetu života nalazeći jedini pravi izvor inspiracije. Njeno su nadahnuće narodne nošnje iz hrvatskih krajeva koje interpretira u suvremenom ključu, tretirajući ih suvremenim tehnikama obrade tekstila. Iz riznice povijesti i sadašnjosti, kao pravi postmoderni čarobnjak, slobodno odabire motive, materijale, uzorke i boje kojima gradi vlastiti modni izraz. U potrazi za inspiracijom posegnuti će za tradicionalnom japanskom tehnikom prošivanja odjeće sashiko, kao i stone wash tehnikom izbjeljivanja džinsa raširenom u suvremenoj popularnoj kulturi Zapada. Pri tom je likovni aspekt motiva ili tehnike, manje nego izvorni kontekst, ono što određuje njihovu primjenu (...) Monokromija je Tihanin izbor, kao i reducirana, jednostavna silueta – tako do izražaja dolazi tekstura materijala i obrada detalja kojima posvećuje veliku pažnju. Reljefnost površina ostvaruje nabiranjem, plisiranjem materijala, prošivima koji stvaraju mala udubljenja i ispupčenja na tkanini.(...) Minimalizmu unatoč, njen izraz ne odlikuje suzdržanost– čest odabir jarkih boja (crvena) i skulptorsko nabiranje tkanina odaju autoricu koja će dati oduška emociji i gesti – produžiti prednju stranu prsluka sve do poda, bogato nabrati suknju na bokovima, vunenim runom oblikovati hiperdimenzionirani raster osnove i potke. Mjera nije mjerilo. Upravo kroz slobodno poigravanje oblicima i eksperimentirajući suvremenim tehnikama obrade, ona tradicionalne oblike narodne nošnje uvodi u svijet svog vremena. Past ... at last, duhovito je naslovila svoje istraživanje na tu temu, no možda je prije riječ o Future... at last.“ (Maša Štrbac, iz predgovora)
Foto: Vanja Šolin
