Dokumentarac 'The Next Black' istražuje budućnost odjeće te nastojanja pojedinaca i kolektiva da učine odjevnu industriju održivom. Hoće li masovna i jednokratna potrošnja odjeće i dalje nastaviti eskalirati ili ćemo se vratiti izradi kvalitetne odjeće i paziti što odijevamo? Je li budućnost odijevanja u pametnoj odjeći i novim tehnologijama ili u pronalasku inovativnih načina za proizvodnju organskih materijala i vraćanju tradicionalnim metodama izrade? – sve su to pitanja koja muče svijet mode, ali i sve nas koji sudjelujemo u ovom svakodnevnom i svima bitnom procesu.
Nakon projekcije održan je razgovor o održivoj modi u kojem su sudjelovali domaći dizajneri i dizajnerice Hrvoje Boljar (MIRET eko tenisice), Helen Kelen, Marija Kulušić i Nataša Mihaljčišin. Moderatorica je Katarina Nina Simončič, profesorica na Zavodu za dizajn tekstila i odjeće Tekstilno – tehnološkog fakulteta u Zagrebu.
U dokumentarcu na ova pitanja odgovaraju dizajneri, tehnološki inovatori i poduzetnici koji oblikuju budućnost odijevanja. To su Rick Ridgeway, ekolog i voditelj ekoloških inicijativa u Patagoniji, jednoj od najodrživijih kompanija u modnoj industriji, Nancy Tilbury, suosnivačica i direktorica Studija XO, tvrtke koja se specijalizirala za područje u kojem moda susreće tehnologiju, Matt Hymers, projektni menadžer Team Elite Systema, jednog od novijih Adidasovih izuma (predstavlja sustav senzora ispletenih u dresove koji u realnom vremenu šalju podatke o performansi igrača), Suzanne Lee, osnivačica Biocouture Ltd. koja radi s materijalima koje uzgaja od živućih organizama i Sophie Mather, voditeljica inovacija u Yeh Group koja je izumila novi način bojenja odjeće bez potrošnje vode. Ovo nije film o onome što je novo, već o onome što dolazi sljedeće - piše u najavi.
- Mi smo prvi u svijetu koji imamo eko certifikat za ekološku obuću. To je dosta kompleksno jer obuća može sadržavati i to deset različitih vrsta ljepila. Poprilično je teško kontrolirati sve te procese u izradi obuće – objasnio je Hrvoje Boljar, vlasnik je modnog brenda eko tenisica Miret.
Inače, njegov je otac imao brend Mr. Joseph, vrlo poznat na ovim prostorima te kad se kao dječak upoznao s procesima proizvodnje obuće te shvatio da je sve od nafte – shvatio je da ne želi nastaviti takav proces i sudjelovati u njemu. Zato sada radi eko tenisice u sklopu vlastitog brenda. Bitno mu je da ljudi shvate da je eko bonus, odnosno dodatna vrijednost za neki proizvod. Jako je teško, veli, dobiti nekog da kupi skuplje i kvalitetnije i eko, no marketingom se odrađuje taj dio, educira ljude kako bi shvatili da je bitno što i kako kupuju.
Jedna od onih koje razmišljaju slično je Nataša Mihaljčišin koja radi hand made pletiva i njezin se rad bazira na unikatima. No, upozorava kako se pod etiketom održivosti i ekologije prodaje svašta. Za nju je kreativnost izuzetno važna, smatra da je to bitan kotač u razvoju dizajna. Također, vjeruje da bi se stvari kod nas mogle i trebale promijeniti nabolje.
- Smatram da nama treba neka nacionalna strategija koja bi radila za dizajn, mi nemamo modnu udrugu, što je porazno za Hrvatsku. Imamo niz dizajnera koji rade, kod nas ljudi ga konzumiraju i traže – naglašava te smatra da bi sve to pojačalo svijest o modi, održivosti, ekologiji i dizajnu općenito.
Unikate stvara i Helen Kelen, kreativka koja na stranim webshopovima prodaje svoje kreacije. Neko je vrijeme radila kod Branke Donassy, to iskustvo smatra dragocjenim.
- U eko priču sam ušla otkupljujući viškove iz tvornica, tekstile koje bi odbacili te sam od toga krenula vlastite konstrukcije, predmete, pa sam i prerađivala gotove stvari. To su prepoznale platforme iz Amsterdama i tako sam krenula. Vani je to tržište puno razvijenije, cijeni se eko i održivi dizajn – istaknula je Helen.
I Marija Kulušić radi održivo, njezin rukopis je u znaku slow fashiona, ima niz nagrada te je jedna od naših autorica koje rade po mjeri.
- Prošla sam proces klasičnog dizajnera te sam shvatila da ne želim biti dio tog svijeta. Sada radim digitalni lookbook, a ne modne revije te kreiram po narudžbi i prodajem diljem svijeta. Osjećala sam da želim raditi na ovaj način, situacija u modi mi je otvorila oči. Radim dvije kolekcije godišnje, to je u terminima kreativnog procesa. Uistinu smatram da je 8 kolekcija godišnje previše, nema tu više dizajna, već je to utrka, meni spori proces više odgovara – zaključila je Marija.
