„Florals? For spring? Groundbreaking.”
Malo je filmskih rečenica koje su uspjele toliko precizno secirati modni sustav kao kratka, sarkastična opaska Mirande Priestly u filmu The Devil Wears Prada. Kada je film izašao 2006. godine, moda se konzumirala potpuno drugačije nego danas: Instagram nije diktirao trendove, nije bilo društvenih mreža, modne revije nisu se analizirale u realnom vremenu, a trendovi nisu umirali i rađali se svakih nekoliko tjedana.
Primavera, Boticelli, oko1470. https://www.uffizi.it
Ipak, već tada moda je funkcionirala po istom principu, neumornoj potrebi za novim. Zato Mirandinu izjavu možemo tumačiti kao ismijavanje predvidljivosti modne industrije i njezinu nemilosrdnu opsesiju inovacijom pod svaku cijenu. Cvjetni motivi za proljeće bili su toliko očekivani da ih je nazvati „revolucionarnima” postalo apsurdno.
Flora, Lizzie Riches (r. 1950.)
No, ironija te scene krije se u činjenici da cvijeće nikada nije izašlo iz mode. Ono nije trend, nego jedan od temeljnih vizualnih kodova modne povijesti.
The Announciation, Jan van Eyck, oko 1434., detalj
Cvijeće kao vječna modna inspiracija
Moda se stoljećima vraća prirodi. Cvijeće nije samo dekoracija, nego simbol ženstvenosti, prolaznosti, romantike, raskoši i umjetnosti. Još su renesansni slikari kao što su Botticelli ili Jan van Eyck prikazivali bogato ornamentirane tkanine s floralnim motivima, dok su cvjetni vezovi i biljni uzorci bili znak luksuza, statusa i sofisticiranosti.
Priroda je oduvijek bila najveći moodboard mode.
Od renesansnih motiva i botaničkih ilustracija 18. stoljeća do haute couture vrtova Christiana Diora, cvijeće se konstantno reinterpretira kroz nove materijale, siluete i tehnike.
Dior je možda i najpoznatiji primjer dizajnera opsjednutog cvijećem. Sam Christian Dior govorio je kako je nakon žena najviše volio upravo cvijeće, a njegove kolekcije desetljećima su izgledale poput raskošnih vrtova pretočenih u couture. Njegova slavna linija New Look iz 1947. godine već je koristila ideju „flower woman” siluete, struk poput stabljike i suknje koje se otvaraju poput latica.
Danas kreativni direktor modne kuće Dior, Jonathan Anderson, predivno reinterpretira konstantnu opsesiju floralnim elementima te ih nanosi na tijelo poput velikog umjetnika. Kod Andersona cvjetovi postaju skulpturalni objekti koji mijenjaju proporcije tijela. Ruže, latice i organski oblici nisu samo dekoracija, nego način građenja dinamike siluete i emocije kolekcije.
Cvijeće su kroz desetljeća reinterpretirali i Yves Saint Laurent, Alexander McQueen, Dries Van Noten i Erdem Moralıoğlu — svaki na potpuno drugačiji način. Nekad romantično, nekad mračno, nekad gotovo dekonstruktivistički.
Dries je, baš kao i nekada Dior, ljubitelj cvijeća. Naime, koristio je, prije nego se umirovio, vlastiti vrt kao izvor ideja za print na kreacijama.
Miranda je zapravo govorila o sustavu mode
Ono što tu scenu čini relevantnom i danas jest činjenica da ona savršeno opisuje modni mehanizam koji stalno zahtijeva „novo”, čak i kada moda u stvarnosti stalno reciklira iste kodove.
Jer gotovo ništa nije potpuno novo.
Možda su „groundbreaking” nekada doista bili minica, punk estetika, traperice, kožna jakna ili military jakna, komadi koji su promijenili način odijevanja i društveni odnos prema modi. Ali većina trendova danas funkcionira kao reinterpretacija poznatih vizualnih jezika.
Moda svake sezone koristi iste reference: cvijeće, prirodu, romantizam, utilitarizam, minimalizam, futurizam, vintage nostalgiju. Razlika je samo u načinu na koji ih reinterpretira, kroz nove proporcije, materijale, tehnike, stilove ili kontekst vremena.
Cvijeće danas: između umjetnosti, volumena i skulpture
Dizajneri pokazuju da cvijeće nikada nije banalno kada iza njega postoji ideja. Današnje modne interpretacije floralnih motiva često više nalikuju umjetničkim instalacijama nego klasičnim printevima.
Moda zapravo ni ne treba stalno biti „groundbreaking” da bi bila relevantna, lijepa ili uzbudljiva. U tome je možda i najveća ironija Mirandine rečenice, ideja da moda mora neprestano proizvoditi nešto potpuno novo često je više pritisak industrije nego stvarna potreba publike.
U svakodnevnom odijevanju ne tražimo zapravo revolucionaran komad koji će promijeniti povijest odijevanja, nego nam dati emociju, estetiku, atmosferu...
Cvijeće će se zato uvijek vraćati modi jer nas prirodno privlači njegova ljepota, romantika, raskoš i simbolika. Pitanje je li nešto „groundbreaking” danas djeluje gotovo nevažno, pa čak i promašeno, mnogo je zanimljivije kako moda reinterpretira poznate motive, kako ih prenosi kroz nove materijale, oblike i osjećaje te na koji način u njima ponovno uspijevamo uživati.
Za dizajnere u tome i leži čar mode. Ne u opsesivnoj potrebi da se izmisli nešto što nikada prije nije postojalo, nego u sposobnosti da se poznatim motivima iznova pronađe nova emocija, perspektiva i estetika.
Cvijeće zato nikada ne nestaje iz mode jer svaki dizajner u njemu pronalazi drukčiju priču: nekome je ono simbol romantike, nekome skulpturalna forma, nekome eksplozija boje, a nekome gotovo umjetničko istraživanje teksture i pokreta. Kroz te reinterpretacije moda stalno otkriva novu čaroliju cvjetnih motiva i dokazuje da ljepota ne mora biti revolucionarna da bi nas ponovno oduševila.
