U Botaničkom vrtu, među raslinjem koje još uvijek titra između zime i proljeća, izveden je performans hommage Alexandru McQueenu – modnom dizajneru čije su modne ideje uvijek bile više od mode, bliže ritualu, emocionalnom izričaju, analizi karaktera te osobnoj ispovijesti.
U režiji kostimografkinje Đenise Pecotić, hommage je uprizoren kao poetska instalacija, spoj pokreta, glazbe i tekstila, u kojoj odjeća ne prati tijelo – već ga vodi u neke emotivne svemire.
U središtu performansa bili su baletna ikona Almira Osmanović i art model Josip Joško Tešija, te čelistica Petra Kušan, svi odjeveni u dramatične, bijele kostime koji su djelovali kao da lebde.
Fluidnost tkanina, slojevitost materijala i prozirni tekstil koji se preklapa u ritmu pokreta – oblikovali su vizualnu poeziju. Haljine su bile velike, teatralne, a njihova konstrukcija nije bila stroga – već mekana, organska, kao da dišu zajedno s tijelom.
Tešija je naveo vlastito viđenje performansa, emotivno stanje i osobni doživljaj: - „Brijest i sokolovi za mene su izvor revija i okupljanja. Sokol – simbol beskonačne slobode. Brijest – stablo, mjesto gdje se okuplja obitelj i prijatelji. Ta posebnost, ta mašta koja djeluje nemoguće, a iz nje izranja nešto o čemu ni ne pomišljamo – a zapravo je svuda oko nas. Mistika, očaranost ljudima, prirodom, obitelji… sanjiva dolina povezana s tradicijom Engleske, sklopovi misterioznog u kojima mi zastaje dah. Taj dizajner – on je za mene spojio život i smrt, a smrt pretvorio u nešto lijepo i mirno. Nešto čega se ne bojimo. Za mene je bio i ostao noćni leptir… čudo. I još k tomu – moja generacija.“
Kostim kao emocionalni pejzaž
Medvedec nije replicirala McQueenove kreacije – već ih je interpretirala. Inspiraciju je pronašla u vizualnim i emotivnim kodovima koje je McQueen koristio, posebno u simbolima prirode, smrti, romantizma i imaginacije.
„Sanjam… o otoku brijestova. Plešućih, glazbujućih, obavijenih zimskim plaštom…“, kaže Pecotić, u svom poetskom osvrtu na stvaranje. U njezinu viziju utkane su i McQueenove osobne opsesije – leptiri, mehanika, priroda, tjeskoba i sloboda. - Sjedimo na nekoj maloj klupi Alexander i ja i brbljamo... o svemu. Priča mi o brijestu u svom vrtu, o leptirima koje pušta iz staklenog kaveza, o robotima koji oslikavaju žutocrnim bojama vrteću ljepoticu, o vukovima, o svojim demonima... Toliko toga za tako kratak i tako gust život kakav je Alexander McQueen odživio - .
Kostimi su to reflektirali kroz detalje: Tešijino oglavlje s motivom kosturske glave referira na McQueenovu trajnu fascinaciju smrću i prolaznošću, ali i na njegovu estetiku – kostur kao ljepota unutar tijela. Broš Nenada Robana dodatno naglašava tu simboliku.
Almira Osmanović nosila je oglavlje nalik stablu, asocijativno povezano s Isabellom Blow – stilisticom i muzom McQueena, poznatom po teatralnim šeširima i skulpturalnim pokrivalima za glavu. Time se ostvarila i posveta toj važnoj figuri u njegovu životu, ženi koja ga je otkrila i ostala u njegovoj blizini.
Pokret, glazba i tišina
Posebnu ulogu u performansu imala je Petra Kušan – čelistica koja je svirala odjevena u bijeli kostim, sjedinjujući zvuk i oblik. Njezina glazba nije bila pozadina, već ravnopravni element izvedbe, produžetak ritma kostima i onoga što oni komuniciraju.
Scenografiju nije trebalo posebno naglašavati – sama priroda, sa svojim granama koje još nisu sasvim procvale, bila je savršeni kontrapunkt bijelim, eteričnim kostimima. U toj tihoj, nenametljivoj kulisi, sve je dobilo dojam intermezza – nečega što se događa između vremena, između života i sjećanja.
Poetično prisjećanje, ne doslovno slavljenje
Ovaj hommage nije bio pokušaj da se McQueena “oživi”, već da se interpretira ono što je ostalo – osjećaj slobode, kompleksnosti, bola i ljepote koju je unosio u modu. Kao što je McQueen znao pretvarati modnu reviju u kazališni čin, tako je i ovaj performans bio daleko od modnog prikaza – bliži meditaciji o stvaralaštvu, inspiraciji i odnosu prema onome što ostaje iza nas.
U bijelim slojevima, u glazbi među živim biljkama, simbolima vječite promjene, buđenja, ali i odlaska, u pokretu koji je nosio emociju više nego koreografiju, ostala je slika jednog umjetničkog susreta. Onog u kojem se moda ne prikazuje, već osjeća.
Foto: Juraj Vuglač
