Osamdesete - slatka dekadencija postmoderne izložba je koja se otvara ovaj petak, u zagrebačkom HDLU. Cilj izložbe je prikazati hrvatsku umjetničku scenu osamdesetih godina s područja likovnosti, performansa, fotografije, dizajna, arhitekture, stripa, mode, kazališta, književnosti, medija, filma, stripa, sporta i glazbe. U ovoj temi donosimo naglasak na modnu stranu izložbe: priču Ane Lendvaj (jedna od autorica izložbe), naše najistaknutije modne novinarke koja je i sama sudjelovala u nekim od važnih momenata spomenute dekade. Neki od tih autora rade i danas, na primjer Donassy, Nada Došen, Matija Vuica, Nenad Roban, Nada Kobali, Dženisa Pecotić, Vesna Muhić… no već tada njihov je rad bio dio naše izuzetne modne scene, utjecajne i izvan granica tadašnje Jugoslavije. Bilo je to vrijeme kad su se brojni naši dizajneri okupili u Modagram, značajnu grupu koja je intenzivno promijenila sliku mode na ovim prostorima. Lendvaj se prisjeća ključnih trenutaka, svjedoči o bogatoj svježoj povijesti lokalne scene i artističkim korijenima, temeljima onoga što se dešava danas.
Avangarda 80-ih: modni opservatorij za 21. stoljeće, piše: Ana Lendvaj
Posve je luda ta jugo-moda: nakon ruskog modnog cara Slave Zajceva, direktor minhenskog Tjedna mode dr. Karl-Dieter Demisch publici je ovaj put kao senzaciju predstavio mlade zvijezde modne avangarde iz Jugoslavije. Svoje su modele prvi put predstavili na Zapadu. Njihove su futurističke vizije: ljudi s drugih zvijezda. Dame su lebdjele poput Saturna na pisti, a muškarci s Balkana morali su pokazati torzo, kao i kod njemačkih dizajnera" – izvijestio je minhenski Abendzeitung na prvoj stranici svoga izdanja 24. kolovoza 1988. kojim je dominirala fotografija modela Nade Došen čije su se vrpce postavljene uzduž haljine doista zavrtile oko haljine poput prstenova oko neke modne planete...
Nada Došen
Lijevo je od nje, članak u Abendzietungu ilustrirala i slika muškog modela u ravnoj plisiranoj midi suknji s tregerima, a golog torza uz kojega je dizajner Ante Tonči Vladislavić konstruirao skulpturalnu plisiranu formu, obuhvaćajući njome ruke, vrat, a konusnom kapom i glavu manekena – i to sve u jednom komadu! Dakako da je riječ bila o tipičnoj avangardnoj modi 80-ih, i to u svojoj najzrelijoj fazi, kad su se znanja, imaginacije i artefakti domaće modne scene poklapali s onima izvana, po čije se ideje ranije uvijek išlo na Zapad, a sada je to postalo suvišno! Izvještaj se odnosio na nastup naše ekipe na "Fashion Startu", programu Minhenskoga tjedna mode o kojem su izvještavali svi njihovi mediji. "Glasnost iz susjednog i dalekog istoka", pisale su novine, opisujući i modele Branke Donassy, Alana Hranitelja, Davora Klarića, i ostalih autora od kojih se dio baš tada udružio u avangardnu modnu jezgru ULUPUH-ove Sekcije za oblikovanje odijevanja "Modagram".
Nada Kobali
Modagram, osnovan uoči nastupa na minhenskom Fashion Startu u Ulupuhovoj Sekciji za oblikovanje odijevanja, donio je urbanu modnu misao, esenciju dizajna i čistoću promišljanja, koju će A. T. Vladislavić drugom prilikom programatski predstaviti modnom dosjetkom s dva tijela odjevena u jedan kombinezon s natpisom "manje je više". Stvaranje Modagrama inicirao je vizažist i dizajner Veno Mach uz kojeg su u Modagramu djelovali Branka Donassy, Vesna Muhić, Nada Došen, Ante Tonči Vladislavić, Alan Hranitelj, Dženisa Pecotić (ex Medvedec) i Davor Klarić. Bez zajedničke poetike, s jakim individualnim rukopisima, istupali su oni u brojnim modnim programima u nas i u inozemstvu. Ulupuh je njegovao art modu – Modagram je njegovao art dizajn. Nije to bio samo facelifting modne utopije. Donassy je koncentrirana na konstrukciju. Model često konstruira kao mobilijarij. Njezina je finoća ideje i izvedbe nenadmašna i danas.
Dženisa Pecotić radila je i dječju modu - djevojčica na reviji je njezina nećakinja Lana Jurčević, danas pjevačica
Vesna Muhić je dosljedna minimalistica koja unutar prostora redukcije nalazi dodatni prostor za svoju dizajnersku intervenciju. Dakako sukladnu njenom temeljnom minimalizmu. Nada Došen počela je dug put od detektiranja što moda jest (i to kroz povijest), koja su njezina pravila, kakva može biti, te kakva će naposljetku biti kao sinergija svih tih modnih poruka i onoga što će dizajnerica učiniti mimo njih. Poput Dženise Pecotić koja je uvijek naginjala teatru i Hranitelj je poznati kostimograf. Modni je umjetnik kojemu je moda "špajza" discipliniranih kostimografskih ideja.
Nenad Roban nakit, serija POSTPUNK 2:1986 -1988, snimio Slaven Fischer
Po mnogočemu su 80-e bile globalne, ocjenjuje Vladislavić. Nakon poratnoga siromaštva, proizvodnja je porasla, konzumerizam je uhvatio korijene, granice su bile otvorene, a šoping-turizam uspostavljen. Društveno-politički kontekst uvelike je određivao stvari. Titova smrt a s njom i nestanak jednog mita, uspostavio je dekadu slobode. Tome smo mi u Zagrebu bili svjedoci, prisjeća se Vladislavić živosti čije su okosnice bile Kavkaz, odnosno Kazališna kavana, moda i punk. To se razdoblje može ocijeniti predtranzicijskim. Nema mita, jedan je društveni model destrukturiran, dolazi do prestrojavanja, društvena slika postaje kompleksnija, višeslojna. Ostvaruje se pravo na alternativu, na pomicanje granica, rasap kodova. Ta se društvena slika odnosi na cijelu Jugoslaviju. Zagreb je u tome predvodio, kaže Vladislavić, jer imamo pravu navalu šoping turista iz Beograda i iz Slovenije. Jaki je utjecaj rock glazbe i alternativnih prostora, klubova, diskoklubova i mjesta okupljanja. Zvečka, Blato, Kavkaz , Kulušić, Jabuka, Saloon... Važnu ulogu u svemu ima i činjenica da je 1973. unutar Više tekstilne škole otvoren smjer dizajna tekstila i odjeće, studij mode.
Značajan je bio prvi putujući modni festival, Modefest Internation Modefestival, kojega je Josip Čurik osnovao 1970. u Trogiru. Bio sam modni urednik, veli Vladislavić, i dovodio europska i svjetska imena na taj ljetni festival mode preko kojeg nam je slika o europskoj modi i modnome sistemu dolazila iz prve ruke. Svaki je kreator morao dovesti i svoje menekene. Bili su tu Bill Gibb, Balenciaga, Ballestra, Guy Laroche, Paco Rabanne i brojni drugi autori, pa čuvena Anna Piaggi... - kaže Vladislavić koji modne 70-e s pravom ocjenjuje kao "kvasac 80-ih". I sam je završio dizajn na TTF-u na kojem je kasnije predavao, a uz to i ALU, postajući pionirom modne prakse koja se uspostavila 90-ih a klijala je u 80-ima: riječ je o potrebi za modnodizajnerskim znanjem u cijeloj protežnosti toga pojma, prvenstveno u likovnom, a potom i sociološkom, fenomenološkom, antropološkom, filozofskom... području.
Tonči Vladislavić, rane osamdesete
Kreatorica Matija Vuica 80-ih je strastvena klijentica buvljaka u potrazi za brokatnim haljinama, korzetima i starinskim modnim detaljima koje pretvara u kostime svoga banda "Trotakt projekt", ali i u svakodnevnu odjeću. Takva modna egalizacija odjeće za pozornicu, za dnevnu i večernju svrhu, danas je notorna stvar. Tada je, međutim, zajedno s cijelom plejadom mladih dizajnera kreativno podrivala konvencionalnu uporabu odjeće. Ostali su dizajneri činili to uporabom materijala koji nikad prije nisu pripadali modi, rabeći alu-foliju, vreće za smeće, žicu, grube materijale, prerađujući gotovo modnu tkaninu do neprepoznatljivosti... Katarina Balogh koja inzistira da ju se zove krojačicom, često je tešku vunenu tkaninu iskuhavala i tukla je dok ne bi omekšala. Za igubljenom bojom te tkanine ne bi žalila, jer je mutna, neodređena boja bila upravo ono što je podvlačilo stil njezina dizajnerskog modela. Sve su to bili tipično postmodernistički postupci.
Eleonora Luketić
Tonči Vladislavić 1988.
