Krajem travnja 1925. godine hrvatske su čitateljice prvi put dobile u ruke Ženski list, prvi komercijalni časopis u međuratnoj Hrvatskoj i Jugoslaviji koji je bio namijenjen isključivo ženskoj publici. Pokrenula ga je i uređivala Marija Jurić Zagorka, prva profesionalna novinarka u hrvatskom novinarstvu, čime je otvoreno novo poglavlje u reprezentaciji ženskog iskustva, identiteta i uloge žene u društvu.
Za razliku od dotadašnjih publikacija koje su ženu često promatrale isključivo kroz prizmu domaćice, supruge i majke, Ženski list ponudio je znatno širi pogled. Objavljivao je sadržaje o modi, kućanstvu, odgoju djece i obiteljskim odnosima, ali i tekstove o javnom angažmanu žena, borbi za ženska prava, znanosti i kulturi. Moda i ljepota bile su sastavni dio časopisa, no nisu predstavljane isključivo kao alat za uljepšavanje, već kao sredstvo izražavanja suvremenog ženskog identiteta. Većinu tekstova potpisala je upravo Zagorka.
Političke vijesti i društveni komentari iznošeni su na specifičan način, pristupačniji ženskoj čitateljskoj publici, dok je naglasak na „domaćem“ bio osobito vidljiv kroz isticanje domaćih umjetnica, narodnih motiva, veza i nošnji, kao i kulturnih krajolika.
Takva uređivačka politika istodobno je jačala osjećaj nacionalne pripadnosti i afirmirala žensku kreativnost i kulturni doprinos.
Reakcije čitateljica bile su iznimno entuzijastične, mnoge su listu slale pisma s izrazima zahvalnosti i oduševljenja. U njima su isticale koliko im znači što napokon imaju časopis na vlastitom jeziku, koji im donosi modne novosti, savjete i kulturni sadržaj koji su im do tada bili nedostupni ili tek djelomično prisutni u stranim tiskovinama. Ženski list za mnoge je žene postao prvi medijski prostor u kojem su se osjećale prepoznatima, informiranima i povezanim s modernim svijetom.
Kroz modne rubrike oblikovala se svijest o modernijoj, poslijeratnoj ženi koja svoj izgled prilagođava novim društvenim ulogama – zaposlene žene, građanke, intelektualke. U tom se kontekstu moda ne promatra isključivo kao potrošačka praksa ili sredstvo klasnog isticanja, već kao oblik društvene komunikacije, prilagodbe i emancipacije.
Ženski list tako nije bio samo kanal informiranja ili prostor za diktat trendova, on je postao mjesto ženske edukacije, samorefleksije i kulturnog oblikovanja. Edukativno-prosvjetiteljski karakter vidljiv je i u rubrikama koje su redovito donosile prikaze života i rada istaknutih žena, poput Ivane Orleanske ili Milke Trnine, potičući čitateljice na promišljanje vlastitog mjesta u društvu.
Zagorka je ostala glavna urednica Ženskog lista do 1938. godine, kada časopis mijenja ime u Novi ženski list, a ona ubrzo napušta redakciju zbog ideoloških i uredničkih neslaganja. Unatoč tome, njezin utjecaj ostaje neizbrisiv, ne samo u povijesti novinarstva, već i u povijesti modnih i ženskih časopisa koji su, poput Ženskog lista, kroz tekstove o odjeći, ponašanju, znanju i estetici sudjelovali u izgradnji novog modela žene u modernom društvu.
