Prije oko dvije godine zamijenila je zagrebački asfalt i siguran posao za beskrajnu, svakodnevnu avanturu Balija - Nađa Irena Fišić, bivša novinarka i kolumnistica za hrvatski Cosmopolitan otkriva svojih top 6. Osim predivnih plaža, urbane sredine, dragih joj ljudi, ljubavi prema pisanju, tu je i njezin beauty zakon... E da, i omiljeni sastojak sendviča, između ostalog!
1. Zagreb
Kad zamišljam Zagreb uvijek vidim Gornji grad i zelenilo Strossa. Nebo je plavo s bijelim oblačcima, ćarlija vjetrić i iz daljine se čuje žamor ljudi. Nevjerojatno je kako se ponekad moraš maknuti jako daleko i dugo da poželiš nešto što si inače uzimao zdravo za gotovo. Nakon što svoj rodni grad nisam vidjela godinu i pol dana, prvo što me očaralo je njegova - pitomost. Kad mu se približavaš iz zraka vidiš neke rasute kućice u zelenilu i pomisliš; pa ovo izgleda kao iz bajke! Na ulicama nije gužva kao u ostalim glavnim gradovima svijeta, nema toliko zagađenja, nema milijardu motora, milina! Nije velik kao Pariz ili London, ali zato i jest tako divan. Jer to znači da se ljudi ne moraju dogovarati tjedan dana za jednu jedinu cugu, već samo pošalješ frendu poruku nakon posla - hoćemo na pivu - i dobiješ mjesto za sastanak. Ljepota Zagreba je i u tome što samo sjedneš negdje u centar i sretneš stotinu poznatih lica - iz srednje škole, s nekadašnjeg posla i faksa, skupi se ekipa u sekundi. Da ne spominjem milijun malih birtija, restorana s vrhunskom klopom, frizera s vrhunskim frizerkama (u Aziji je to nemoguća misija), muzika koja trešti odasvud. Zagreb ima atmosferu i točno je onoliko velik koliko bi jedna metropola trebala biti da ostane humana.
Irena u rodnom Zagrebu - kojemu uskoro stiže u posjet!
2. Crna olovka i maskara
Kad sam se u svojim tinejdžerskim počela šminkati i slušati punk, odlazak iz kuće - pa makar samo baciti smeće - bez crne olovke na očima i tonu maskare naprosto nije bio moguć. Crna olovka moj je zaštitni znak, moja ljubav, moja odjeća, moja maska, moje samopouzdanje… Sjećam se kako sam nekada morala u kolekciji imati i jako dobro šiljilo ne bih li crnu olovku zašiljila do savršenstva prije izlaska. Uvijek je morao postojati zavijutak prema gore koji završava savršenim špicom. Nakon xy godina ljubovanja s olovkom, stvari su se modernizirale pa danas postoje tuševi u olovci koje ne moraš šiljiti i koji naprave uvijek izvrstan špic. Ali, ali, avaj, ali… Nakon što sam se preselila u Aziju, naučila sam kako je dobra šminka skuplja nego u Europi, a ova njihova potpuno bezveze. Srećom moja prijateljica Indonežanka Yoela dila Oriflameovim proizvodima ovdje na Baliju i zna kad su promocije crnih olovaka, tuševa i maskara. Trenutno imam tuš i olovku iz njihove kolekcije (zajedno su jači i crnji), a maskare od Chanela i Max Factora. Chanel mi je poslala prijateljica iz Zagreba koja zna koje je to bogatstvo ovdje, a Max Factor moje cure iz redakcije Cosmopolitana. Neviđena sreća i nešto što se ne zaboravlja!
3. Azija
Prljava je, bučna i prenapučena. Sve što ste znali o higijeni, ostavite tamo kod Bospora i Dardanela i spremite se na neku sasvim novu dimenziju života. Bolju ili lošiju, osobna je procjena. No mene je Azija zarazila prije više od tri godine. Svojim osmjesima, toplinom ljudi, jednostavnim načinom života. Nakon lutanja po Tajlandu, Maleziji i Borneu, završila sam nekako na Otoku Bogova - Baliju. I ostala. Nemam veš mašinu i moja laundry lady uvijek pomiješa moje stvari s tuđima, nikada ne opere fleke s odjeće pa “bolje” komade perem na ruke. Nemam više lijepih cipela, osim jednih tigrastih Havaianas japanki koje smatram tres chic! Nemam ni gomilu fantastične odjeće kao prije, nego jedan mali ormarić s tri police, od kojih koristim samo dvije, jer se na onu donju uvijek uvuče vlaga. Ali imam svaki dan sunce i plavo nebo i ocean na pljucomet od kuće. Imam i svoj skuter koji juri gdje poželim, a litra benzina me košta 3,5 kune. Imam i neke sasvim druge ljude, prijatelje i priče koje nikada nisam mislila da ću sresti niti biti dio njih. Azija je za mene čudo. Kontinent gdje je sve novo, moguće i izvedivo - zato je toliko volim.
4. Pisanje
Uvijek kad nekoga tko se bavi pisanjem ili novinarstvom pitaju kad je to zavolio, kaže da je još davno pisao najbolje zadaćnice, imao tu crtu u sebi ili naprosto znao da će biti neki pisac, poeta ili što već. Ako je pet iz hrvatskog dovoljan znak da ću i ja jednom pisati i od toga živjeti i to jako voljeti, onda se to odavno znalo. Ali je zapravo počelo sasvim slučajno. Moj prijatelj Pajo, koji drži prvu novinarsku birtiju u Zagrebu, rekao mi je jednog davnog dana: zašto ti ne bi nešto pisala za Jutarnji? Pa ako može XY (podaci poznati redakciji), kaj ti ne bi mogla? I tako je to počelo u prvim danima Jutarnjeg lista. Bilo mi je to sve grozno, ništa nisam kužila. Bila sam spora i imala apsolutno sve anti-novinarske kvalitete. Još nazvati nekoga s mojom (tadašnjom) sramežljivom prirodom i pitati intimna pitanja - pa bilo mi je ravno katastrofi. Ali nekako sam ostala - zbog dobre ekipe, atmosfere i nevjerojatne energije koja je kolala hodnicima. Novinarstvo sam izučila kao i svaki zanat - od početka na najgorim zadacima. Jer novinarstvo i jest zanat - postoje neka pravila. Tehnička i moralna, koje moraš poštovati. Kad ga naučiš postaneš dobar zanatlija ili maestro ako uz znanje imaš i onih dva posto talenta. Danas ne mogu zamisliti da radim nešto, a da nije povezano s pisanjem. Već dvije godine za Cosmopolitan.hr pišem kolumnu Flip Flop Putnica o dogodovštinama s druge strane svijeta. Od nedavno pišem i na Baliju za jedan website i ne prođe niti jedan dan da nešto ne načrčkam.
5. Ljudi
Volim ljude. Možda ne bih tako razmišljala da radim na šalteru pritužbi u Elektri, ali imam i dalje vjeru u ljudsku rasu. Naporni su i dosadni, nervozni, hladni ili svadljivi, ali svatko ispod svega toga ima neku svoju priču. Volim izvlačiti na površinu te priče i vidjeti od čega su ljudi zapravo satkani. Slušam ih. To je nešto što je većina zaboravila - da poslušaš onog drugog, a ne da uvijek pričaš samo o sebi. Slušanje otkriva puno toga. Shvatiš da je neka nadrkana cura zapravo sramežljiva i nesretna, da je fini dečko razmaženi mamin sin ili da je ljubazna teta s prvog kata luda za erotskim romanima. Uvijek se iznova oduševim kakvih sve ljudi i priča ima i svima dajem šansu. Grozna sam jedino kad se razočaram ili me netko povrijedi. Umjesto da ga otpilim ili mu vratim, ja se jednostavno povučem. Ali i dalje vjerujem da su ljudi većinom dobri i da je svijet sigurno mjesto. I nakon svega do sada me teško u to pokolebati.
6. Sendvič sa šunkom
Najobičniji bijeli kruh, malo putra, šunke i kiseli krastavac - kako ja to volim. Sanjam već mjesecima o takvom sendviču koji sam jela u djetinjstvu i koji mi je prirastao srcu. Na Baliju nema bijelog kruha ni šunke ni kiselog krastavca. OK, ima ovo dvoje zadnje, ali košta kao tri poštena indonežanska obroka pa mi to ne pada na pamet. I nije tako fino kao ona roza šunkica koju ti tanko nareže teta u kvartovskom dućanu. Mislim da ću cijele ove jeseni u Zagrebu jesti sendviče od šunke. Odrežu ti frtalj kruha u dućanu, stave deset deka šunke i huja haj! Možete me naći na Gornjem gradu kak žvačem i uživam u životu!
