Izložba poznatog hrvatskog slikara Ive Friščića Neću ravnalo, hvala, otvara se danas u 19 h u Galeriji Pikto (Branimirova 29, Zagreb) u 19 sati. Galerija Kranjčar (Nova Ves) ugostila je treću izložbu iz ciklusa Mentalni sklop 2., kojom je prikazan odnos sljedbenik – mentor: afirmirane umjetnice Mirjane Vodopije i doajena hrvatske grafike Miroslava Šuteja.
Izložba Neću ravnalo, hvala predstavlja izbor radova iz opusa poznatog hrvatskog slikara Ive Friščića nastalih najvećim dijelom tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, te nekolicinu djela iz najranijeg i kasnog perioda stvaralaštva. Djela koja će biti prezentirana na izložbi nisu do sada bila izlagana, te pružaju uvid u umjetnikovo stvaralaštvo, koje je bilo na tragu zbivanja u tadašnjoj europskoj i svjetskoj umjetnosti. Riječ je o jednoj vrsti posthumnog povratka i valorizacije ranih stvaralačkih dometa velikog slikara Ive Friščića u hrvatsku kulturnu javnost. Na izložbi će biti izloženo oko dvadesetak radova, većinom ulja na platnu, iz slikareva vrlo plodnog i oblikovno zanimljivog stvaralaštva iz prve polovice 70tih godina XX. stoljeća. Izložba je sufinancirana sredstvima Ministarstva kulture i HAZU.
Ivo Friščić rođen je u Velikom Korenovu kraj Bjelovara 8. prosinca 1937. godine. Osnovnu školu pohađao je u Bjelovaru, a Učiteljsku školu završio je u Križevcima. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1956. godine. Studij je nastavio na grafičkoj specijalki prof. Marijana Detonija i Alberta Kinerta. Od 1968. do 1972. godine bio je suradnik Majstorske radionice prof. Krste Hegedušića. Radio je kao tehnički urednik u izdavačkom poduzeću "Naprijed" u Zagrebu te bio urednik dječjeg časopisa "Radost". Na Akademiji likovnih umjetnosti od 1973. godine radi kao asistent, a 1978. godine postaje docent. Iste godine dobiva nagradu za grafiku na X. zagrebačkoj izložbi jugoslavenske grafike u Zagrebu, te sudjeluje na 39. biennalu u Veneciji.
Imao je oko četrdesetak samostalnih izložbi i sudjelovao je više od 150 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu (Pariz, Beč, Atena, New Delhi, Venecija, Madrid, Kyoto, Carigrad, Dublin, Manchester, Peking, Haarlem, London, Bukurešt i drugdje). Dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja za slikarstvo i grafiku. O njemu su pisala velika hrvatska likovno-kritičarska imena: Vladimir Maleković, Tonko Maroević, Josip Škunca, Kruno Prijatelj, Darko Schneider, Mladenka Šolman, Josip Depolo, Zdenko Rus i mnogi drugi, a od istaknutih imena iz književnih krugova Željko Sabol, Nikica Petrak i Branislav Glumac. Umro je 11. prosinca 1993. godine u Zagrebu.
Treća izložba iz ciklusa Mentalni sklop 2., kojom je prikazan odnos sljedbenik – mentor: afirmirane umjetnice Mirjane Vodopije i doajena hrvatske grafike Miroslava Šuteja, otvorena je u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar. Kao i do sada, otvorenju izložbe je prethodio uvod kustosa Vanje Babića te razgovor kustosa izložbe Mladena Lučića i umjetnice Mirjane Vodopije.
Poveznica ovo dvoje umjetnika nije samo činjenica što je Mirjana Vodopija diplomirala u klasi prof. Miroslava Šuteja, već prvenstveno sličnost u pristupu likovnom djelu, objasnio je kustos Lučić: - oboje u svoje individualne umjetničke postupke, koji finalno nemaju mnogo toga bliskog, kreću od crteža i grafičkih razmišljanja, a zajedničko im je što, svaki na svoj način, žele izaći iz plošnosti koje takvo metijersko polazište nameće. Sklonost optičkim efektima, pokretu, te u konačnici traženje treće dimenzije karakteristično je za ovo dvoje umjetnika. Njihova umjetnička istraživanja specifična su za vrijeme u kojem nastaju, te je zanimljivo komparirati medijski aspekt njihovih radova, odnosno koliko tehnologija utječe na realizaciju sličnih ideja. Oboje umjetnika izuzetno su maštoviti i crtački vješti što se kod Vodopije dodatno ispoljava kroz evidentno senzibilan, gotovo ženski rafirman artefakata, a u Šuteja izuzetnom autorskom sugestijom kojom promatrača uvlači u prostor svog rada tražeći njegovo aktivno sudjelovanje u umjetničkom procesu. Iako su različitosti u ovih umjetnika evidentne, prirodnom se nameće komparacija kako se slična ideja manifestira u relaciji s vremenom u kojem nastaje, a u skladu s time i koliko inovativnosti u sebi nosi - . Izložba traje do 25.06.2016.
Miroslav Šutej rođen je 29. travnja 1936. godine u Dugoj Resi. Školovao se na Školi primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, a 1956. godine u istom se gradu upisuje na Akademiju likovnih umjetnosti, gdje je diplomirao 1961., u klasi prof. M. Detonija u prvoj generaciji studenata grafike. U razdoblju od 1961. do 1963. godine suradnik je majstorske radionice Krste Hegedušića.
1963. godine sudjeluje na 3. biennalu mladih u Parizu gdje osvaja Grand-prix za slikarstvo, a ta mu nagrada omogućuje boravak u Parizu od 1964. do 1965. godine. Od 1978. do 2005. godine predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a predavao je i na Akademiji u Širokom brijegu. Bavio se scenografijom, likovnim projektiranjem interijera te grafičkim oblikovanjem.
Dizajnirao je hrvatski grb, novčanice i prvi dres hrvatske nogometne reprezentacije. Živio je i radio u Zagrebu, Kutini, a od 1968. i u Motovunu, gdje je osnovana Fundacija Miroslava Šuteja otvorena 19. prosinca 2012. godine. O Šutejevu djelu pisali su vodeći hrvatski i inozemni likovni kritičari te mu je izdano nekoliko monografija i snimljeno više filmova. Šutej je priredio velik broj samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu, a dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Njegovi radovi nalaze se u vodećim hrvatskim i svjetskim galerijama i muzejima, kao što su londonski Tate i MOMA u New Yorku,. Posljednju retrospektivnu izložbu priredio je u Kabinetu grafike HAZU-a i u Domu hrvatskih likovnih umjetnika 1996, a velika posthumna retrospektiva bila je postavljena u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti 2015.godine.
Miroslav Šutej umro je 13. svibnja 2005. godine u Krapinskim Toplicama.
Mirjana Vodopija rođena je 1963. godine u Zagrebu. Diplomirala je 1987. godine na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu u klasi prof. Miroslava Šuteja. Od 1985. do danas ostvarila je 30 samostalnih izložbi i sudjelovala na dvjestotinjak skupnih izložbi ili kustoskih koncepcija u zemlji i inozemstvu te na više međunarodnih rezidencijalnih projekata. Dobitnica je brojnih likovnih nagrada nacionalnog i međunarodnog karaktera. Djela su joj uvrštena u zbirke važnijih hrvatskih muzeja i galerija, kao i u druge muzejske i privatne zbirke. O njezinom su radu pisali povjesničari i teoretičari umjetnosti – u knjigama, domaćim i inozemnim stručnim i umjetničkim časopisima, a monografija s tekstom Branka Franceschija objavljena je 2004. godine u izdanju Frakture, Zagreb. Od 1987. godine kao vanjski suradnik Hrvatske radiotelevizije radi kao autorica scenografija, špica, jinglova, ilustracija i vizualnih identiteta emisija u njihovoj produkciji. Od 1987. do 2007. djeluje kao samostalna umjetnica, a od 2007. godine predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, trenutno u zvanju izvanredne profesorice.
