Nedavno je u Galeriji Kranjčar predstavljen multimedijski projekt Parada, umjetnice Noe Geras, koji slikarstvo, kiparstvo i video pretvara u autentičnu meditaciju o psihologiji mnoštva. Umjetnica nastavlja svoje dugogodišnje istraživanje unutarnjih napetosti ljudskog stanja, potrebe da budemo dio zajednice i straha od osamljenosti, želje za pripadanjem i opasnosti konformizma. Izložba tako postaje promišljanje o emocionalnom i moralnom prostoru koji se otvara kada se individualnost razrjeđuje u ritmu zajedničkog kretanja.
U središtu Parade nalazi se fascinacija ljudskim skupljanjem: ritmom koji nas privlači, zavodljivošću zajedništva i njegovom sposobnošću da istodobno povezuje i briše razlike.
Geras istražuje trenutak u kojem emocija nadvlada misao, kada se tijela kreću kao jedno i kada se svijest o vlastitoj granici prepušta impulsu kolektivnog. Radovi u izložbi razvijaju se kao tihe psihološke studije o savjesti, moći i dosegu empatije, ispitivanje onoga što se događa kada pripadanje postane način izbjegavanja unutarnjeg razdora.
Usred galerije ističe se trometarska željezna skulptura Legija (2025.), forma nalik čuvaru ili upozorenju. Višeglava struktura, blago pokretna na vjetru, spaja mehaničko i mitsko, ukočeno i živo. Inspirirana biblijskim riječima „Legija mi je ime! Ima nas mnogo!”, u djelu se motiv mnoštvenosti pojavljuje kao metafora rasapa pojedinačnog glasa u kolektivnoj buci.
Kroz cijeli projekt Geras istražuje granicu između čovjeka i Drugoga – životinjskog, mitskog, mehaničkog. Te se granice pojavljuju kao mjesta gdje empatija i agresija stoje jedna nasuprot drugoj, gdje se identitet rasteže i preispituje.
U Paradi to istraživanje postaje zajedničko tijelo, organizam mnoštva koji može njegovati, ali i progutati. Izložba ne nudi moralne presude; umjesto toga poziva na promišljanje o složenosti pripadanja i odgovornosti mišljenja unutar zajedničkog osjećaja.
U drugom dijelu galerije niz malih aluminijskih skulptura, također nazvan Parada, širi temu u prostor.
Pedeset minijaturnih figura savija se, puže i koleba, titrajući u ritmu nesigurnosti, ne pobjede. Njihove refleksne površine razlamaju obrise promatrača, tjerajući ga da se privremeno stopi s njihovim kretanjem. Ono što isprva djeluje kao slavlje postupno se pretvara u potragu, kolektivno lutanje vođeno intuicijom, a ne ciljem.
Zajedno, ti radovi tvore promišljanje o odnosu sigurnosti i samostalnosti, vjere i sumnje. Povorka postaje slika ljudskog suživota, istodobno simbol zajedništva i predaje. U njezinu ritmu skriva se pitanje gdje počinje nestajati vlastito ja i je li taj nestanak gubitak, oslobođenje ili tek prijelaz u drugu vrstu svijesti.
Dva ranija platna, Zrcalo i Raj (2024.), dodatno otvaraju psihološki prostor ove izložbe. U Zrcalu se pojavljuje biće stisnuto između skloništa i klopke, prizivajući ambivalenciju impulsa povlačenja. Raj pak promišlja zavodljivost sigurnosti i njezinu tamnu stranu. Geras nadovezuje misao da zlo često počinje u pretjeranoj sigurnosti vlastitog uvjerenja, u onom trenutku kad sumnja – temelj savjesti – utihne.
U 3D video radu Parada, digitalne figure lebde kroz grimizni, gotovo psihički pejzaž. Sinkronizirani pokret podsjeća na ritual i ponavljanje, a animacija, izvedena suzdržano, odražava koreografiju rasapa prisutnu u slikama. Tehnologija ovdje nije spektakl, već metaforični filter kroz koji kolektivni impuls postaje bestjelesan, svjetlucav i krhak.
