„Kada smo krenuli u realizaciju ovog rada, cilj nije bio stvoriti još jedan video za Instagram ili TikTok feed. Željeli smo zaustaviti vrijeme, makar na tih nekoliko sekundi, i promatrača uvući u prostor između stvarnosti i sna.“
- Tvrtko Kovačić
Fotografija: Mario Nokaj
Fotografija, video i montaža: Tvrtko Kovačić
Art model: Josip „Joško“ Tešija
Moderna gotika u hladnoj utrobi grada
Rad je sniman u zagrebačkom Gričkom tunelu, prostoru impregniranom poviješću, betonskom hladnoćom i osjećajem prolaznosti. Središnji motiv zvona koje lebdi iznad glave protagonista nije zamišljen kao izvor zvuka, nego kao simbol iščekivanja – „zvuk tišine“ koji stoji između prijetnje i blagoslova. Industrijski prolaz tako se transformira u privremeni sakralni prostor, u suvremenu gotiku lišenu ikonografije, ali zasićenu duhovnom napetošću.
SAKRALNO U BETONU TUNELA GRIČ - JOSIP JOŠKO TEŠIJA, TVRTKO KOVAČIĆ I MAR... https://t.co/Eo2aDi5V4X via @YouTube
— ItGirl_hr (@ItGirlhr) December 28, 2025
Tvrtko Kovačić dodatno pojašnjava: „Nismo tražili scenografiju, nego stanje. Tunel nije kulisa, nego produžetak unutarnjeg svijeta – mjesto na kojem se emocija može vidjeti, a tišina čuti.“
Josip „Joško“ Tešija u ovom radu ne pojavljuje se kao klasični art model, nego kao medij.
Prozirni veo preko lica i ruku briše granicu između identiteta i anonimnosti, dok geste – sklopljene ruke, pogled prema zvonu ili u daljinu – upućuju na unutarnji monolog, kontemplaciju i tihu molitvu. On ne reprezentira lik, nego stanje svijesti.
Odabir crno-bijele tehnike bio je konceptualni imperativ.
Chiaroscuro kontrast reducira kadar na formu, teksturu i svjetlo, dok se u postprodukciji koristi superimpozicija u kojoj se lice protagonista stapa s betonskom strukturom, sugerirajući da je on privremena duša tog prostora. Kamera ostaje gotovo nepomična, dopuštajući da monumentalnost trenutka nadvlada ritam suvremenog života.
Sakralno koje nosimo u sebi
U svom komentaru, Josip Tešija rad opisuje kao poseban doživljaj – fragment vremena koji reflektira stanje današnjeg društva i civilizacije. U toj slici prepoznaje figuru Janusa, rimskog boga s dva lica, mladim i starim, istodobno okrenutim prema prošlosti i budućnosti.
Poruka je jasna: sakralno je u nama. Mi vjeru, tišinu i kontemplaciju nosimo u sebi, a prostor postaje svet tek kada ga takvim učinimo vlastitim unutarnjim stanjem. Hladni beton Gričkog tunela time se pretvara u mjesto smisla – u kratki, ali snažan trenutak susreta s vlastitom nutrinom.
U završnici se otvara i dodatna razina značenja: odijevanje ovdje služi oblikovanju atmosfere.
Dugačka oprava s kapuljačom ne samo da skriva lice, nego emocionalno naglašava stanje povučenosti, tihe tame i unutarnje borbe, iz koje subjekt ne nestaje, nego izranja u novi trenutak. Tkanina postaje produžetak prostora, a prostor produžetak nutrine, zatvoreni krug u kojem se osjećaj pretače u oblik, a oblik u iskustvo.
Prostor, vrijeme i odjeća ovdje djeluju kao jedinstven sustav koji nam omogućuje da nešto istinski osjetimo, proživimo i s time se suočimo. To je bit umjetnosti: fragment svijeta koji ne tumačimo racionalno, nego emotivno.
Kroz takve projekte otkrivamo slojeve osjećaja koji su duboko pohranjeni u nama i koje je nužno proživjeti. Upravo zato ovakvi radovi pomažu i publici i autorima da se suoče s vlastitim unutarnjim stanjima te da prepoznaju dubinu vlastitih emocija.
