S obzirom na vrlo različite definicije dizajna, teško je sažeti njegovu funkciju i cilj.
Prema Francuskom savezu dizajnera, dizajn je „kreativan intelektualni, multidisciplinarni i humanistički proces, čiji je cilj rješavanje svakodnevnih problema, bez obzira na njihovu veličinu, povezanih s ekonomskim, društvenim i ekološkim pitanjima.” Definicija iz Larousse rječnika je sažetija: „disciplina kojoj je cilj uskladiti ljudsko okruženje, od oblikovanja osnovnih predmeta do urbanizma.”
BAUHAUS LOGO
Iz komercijalne perspektive, dizajn podrazumijeva i „uljepšavanje predmeta kako bi se bolje prodavali”, uzimajući u obzir ono na što je ukazao industrijski dizajner Raymond Loewy, autor LU loga: „ono što je ružno – ne prodaje se.”
Ipak, mnogi se s tim ne bi složili jer ljepota je relativna, ružno više nije nužno neugledno ni odbojno, a neobičan, neočekivani dizajn danas je svuda oko nas. Ljepota je zapravo ideal koji je popularan u određenom trenutku, što dakako utječe na naše poimanje umjetnosti koja je bila prije našeg vremena. Iako, nit smo mi centar svijeta, nit je naše vrijeme posebnije od drugih.
Ljepota predmeta i prostora koji nas okružuju može radikalno promijeniti način na koji doživljavamo svakodnevicu.
Estetski oblikovana ambalaža, skladan interijer, autentičan odjevni kroj, promišljeno dizajnirani uporabni predmet, sve to unosi poseban dojam u tren oka, pridajući značenje i vrijednost i onome što se čini rutinskim. Nije riječ samo o dekoraciji, već o osjećaju smisla i pažnje koji nas podsjeća da svakodnevica ne mora biti lišena čarolije.
Svako povijesno razdoblje donosi vlastite estetske ideale, koji se mijenjaju u skladu s društvenim vrijednostima, tehnološkim mogućnostima i kolektivnim žudnjama. No, unatoč tim mijenama, jedno ostaje isto: dizajn je uvijek prostor rasprave. Što je lijepo? Što je funkcionalno? Gdje je granica između kiča i stila, između trenda i bezvremenosti?
Dizajn, dotjeranost i vizualna koherentnost nisu trivijalnosti; naprotiv, oni su alat kojim oblikujemo vlastiti svakodnevni svijet. Stvoriti nešto što je istovremeno estetski privlačno i funkcionalno zahtijeva širok spektar znanja, od psihologije percepcije do tehničkih vještina, od kulturne pismenosti do intuicije za ritam i proporciju.
Upravo zato dizajn nije luksuz, već tihi jezik kojim komuniciramo tko smo, što cijenimo i kako želimo živjeti.
Bez obzira na to koju definiciju dizajna netko preferira, jedno je sigurno: taj pojam obuhvaća širok raspon praksi i pitanja koja se nalaze na granici između umjetnosti i tehnike.
Iako se dizajn, u obliku kakav danas poznajemo, počeo razvijati 1950-ih, temelje mu je postavila industrijska revolucija uz mehaniziranu masovnu proizvodnju.
Tijekom 1920-ih, dok su neki umjetnici razvijali teorije nadahnute futurizmom, suprematizmom i kubizmom, u Njemačkoj je osnovana škola Bauhaus. U svojoj inovativnosti, Bauhaus je bio preteča suvremenog dizajna jer je uveo ideju da umjetnost mora odgovarati na potrebe društva te da razlika između umjetnika i obrtnika zapravo nije potrebna.
Krajem 19. st. u Engleskoj se javlja ideja o povezivanju umjetnika i industrijske proizvodnje kako bi se uljepšali industrijski proizvodi, a uništili imitacije i kič.
Spajanje "umjetnosti i obrta" pokrenuo je u Engleskoj William Morris (Arts and Crafts) već krajem 19. st., ali su njihovi proizvodi bili individualni i bogato dekorirani, dakle nisu bili u skladu s modernim nastojanjima. Pod njegovim utjecajem 1907. u Münchenu je osnovan Njemački savez obrtnih i industrijskih proizvođača (Deutsche Werkbund). Jedna od struja u tom udruženju težila je standardizaciji (ujednačavanju) industrijskih proizvoda najbolje prilagođenih namjeni, te novim materijalima i tehnikama.
Djelatnost Werkbunda unapređuje i razvija Walter Gropius, te osniva specijaliziranu školu za istodobno bavljenje svim vrstama oblikovanja – Bauhaus, 1919. u Weimaru.
Jedan od primjera dizajna koji se postavlja iznad vremena definitivno je Barcelona stolac predstavljen 1929. godine, djelo posljednjeg ravnatelja Bauhausa, dizajnera Ludwiga Miesa van der Rohea. Proizvodnja tog komada namještaja nastavila se tek 1953. godine, nakon gašenja same škole. Naravno, vidimo je i danas, ima poseban status na sceni.
Tijekom 1920-ih i 1930-ih, dok je u Francuskoj dominirao art deco (koji zapravo obuhvaća razdoblje između dva svjetska rata), a finski arhitekt i dizajner Alvar Aalto istraživao organski dizajn, nacistički režim je Bauhaus snažno odbacio i potisnuo.
Tek nakon Drugog svjetskog rata svakodnevni predmeti počinju se promatrati kao kulturni proizvodi.
Od 1949. godine, Udruženje modernih umjetnika pokrenulo je inicijativu Formes utiles (korisni oblici), koja je promovirala povezivanje industrijske estetike s funkcionalnom vrijednošću predmeta. U to je vrijeme funkcionalizam bio vrlo raširen i zagovarao je ideju da forma mora slijediti funkciju. Taj je princip u središtu modernog dizajna.
Poznatu „Egg” fotelju, jedan od kultnih predmeta industrijskog dizajna, osmislio je danski dizajner Arne Jacobsen 1958. godine. Dizajn je također jedan od vodećih primjera uspješnosti balansa između estetike, kreativnosti i funkcionalnosti, bezvremenskog okvira.
Glavni argument protiv definiranja dizajna kao umjetničke forme leži u tvrdnji da je dizajn više povezan s izvedbom nego s imaginacijom.
I zapravo, dizajn se može promatrati kao primijenjena umjetnost kojoj je cilj pronaći ravnotežu između funkcije i estetike.
U tom smislu, dizajner nije ni obrtnik, jer ne mora vladati materijalom s kojim radi, ni tehničar, jer ne mora vladati tehnikom koju koristi, ni inženjer, jer pristupa stvarima transverzalno, interdisciplinarno. A ipak, mora imati sva ta znanja, jer inače između dizajnera, obrtnika i inženjera dolazi do nesporazuma. Oni se, naime moraju razumijeti kako bi mogli realizirati ideju.
Ovaj princip javlja se u mnogim dizajnerskim kategorijama, od produkt dizajna do odijevanja.
Za kraj, evo kako Philippe Starck opisuje profesiju dizajnera: “To bi bilo kao biti čistačica: u ruci držim metlu (vi mislite da je to olovka, ali to je metla) kojom pokušavam očistiti život svoje obitelji, prijatelja, društva. A ponekad, držeći se za dršku metle, budući da imam malo vremena za sanjarenje, pokažem smjer. To je moj posao. Dok čistim tuđe živote, imam poneku viziju, razvijam projekte, ponekad ukazujem na neki put ili ga osporavam. Za mene je dizajn sredstvo izražavanja s političkom svrhom, u najširem smislu te riječi.”
