Pitanje zašto se neki ljudi odijevaju s lakoćom, osjećajem za sklad, proporciju i vizualnu zanimljivost, dok drugima takvo oblikovanje vlastitog izgleda predstavlja poteškoću, otvara zanimljivo područje istraživanja na sjecištu teorije mode, estetike, psihologije i teorije likovne umjetnosti. U svakodnevnom govoru za takve ljude kažemo da „imaju stila”.
Što zapravo podrazumijevamo pod tom formulacijom? Je li riječ o poznavanju mode, praćenju trendova, poznavanju dizajnera i modnih pravila ili o nekoj dubljoj sposobnosti estetskog opažanja i oblikovanja?
FOTO: ZARA
Polazna hipoteza ovog istraživanja jest da ljudi koji imaju izražen osjećaj za odijevanje, odnosno sposobnost da odjevne predmete povezuju u vizualno zanimljive, smislene i estetski koherentne cjeline, možda posjeduju i razvijeniji umjetnički senzibilitet. Pritom se ne misli nužno na akademsko obrazovanje iz područja umjetnosti niti na profesionalno bavljenje umjetničkim stvaralaštvom, nego na određenu vrstu osjetljivosti za vizualni svijet, sposobnost prepoznavanja estetskih odnosa, kreativnog povezivanja elemenata i oblikovanja vizualnog identiteta. Takva sposobnost može se očitovati u odnosu prema slikarstvu, kiparstvu, arhitekturi, fotografiji, dizajnu, ali i u sasvim svakodnevnim aktivnostima, poput odijevanja, uređivanja vlastitog prostora ili odabira predmeta kojima se okružujemo.
U tom kontekstu svakodnevno odijevanje možemo promatrati kao svojevrstan oblik primijenjene vizualne umjetnosti, odnosno kao privatnu estetsku praksu.
Osoba koja ima stila ne mora nužno poznavati teoriju mode, ali često intuitivno razumije odnose između boja, oblika, proporcija, tekstura, volumena i kontrasta. Ona odjevne predmete ne promatra samo kao zasebne funkcionalne ili modne proizvode, nego kao elemente koji u međusobnom odnosu stvaraju određenu vizualnu cjelinu. Tijelo pritom postaje prostor na kojem se odvija kompozicijski proces, a odjeća materijal kojim se oblikuje osobni vizualni izraz.
Takvo razumijevanje odijevanja omogućuje nam da povežemo modu s temeljnim načelima likovne umjetnosti. U slikarstvu, primjerice, estetska vrijednost djela ne proizlazi isključivo iz ljepote pojedinačnih elemenata, nego iz njihova međusobnog odnosa. Važni su kompozicija, ravnoteža, ritam, kontrast, proporcija i koloristička organizacija.
Slična se načela mogu prepoznati i u odijevanju.
Osoba s izraženim osjećajem za stil intuitivno procjenjuje odnos volumena gornjeg i donjeg dijela odjeće, usklađenost ili namjernu suprotstavljenost boja, odnos različitih materijala, strukturu siluete i vizualnu težinu pojedinih elemenata. Njezina sposobnost ne sastoji se samo u odabiru lijepih odjevnih predmeta, nego u stvaranju zanimljive cjeline.
FOTO: ZARA
Pritom estetski smisleno odijevanje ne mora podrazumijevati klasičnu eleganciju, konvencionalnu ljepotu ili poštovanje ustaljenih modnih pravila. Osoba može imati izniman osjećaj za odijevanje i kada kombinira različite uzorke, kontrastne boje, predimenzionirane siluete, vintage odjeću, sportske elemente i komade visoke mode. Takve kombinacije mogu biti vizualno vrlo uspješne zato što počivaju na razumijevanju odnosa među elementima, čak i kada se namjerno udaljavaju od klasičnog sklada. U tom smislu, stil nije isto što i poštivanje nekog dress codea ili preporučenog pravila odijevanja.
On može uključivati disonancu, asimetriju, ironiju, eksperiment i odstupanje od pravila. Presudna je sposobnost da se različiti elementi povežu u prepoznatljivu i smislenu vizualnu cjelinu.
Za razumijevanje takve sposobnosti osobito je važna knjiga Rudolfa Arnheima Art and Visual Perception: A Psychology of the Creative Eye iz 1954. godine, revidirana 1974.
Arnheim, jedan od najvažnijih teoretičara vizualne percepcije, istražuje način na koji ljudsko oko organizira i interpretira vizualne informacije. Njegovo razumijevanje percepcije posebno je relevantno jer vizualno opažanje ne smatra pasivnim primanjem podražaja, nego aktivnim procesom organiziranja, razlikovanja i uspostavljanja odnosa. Kada tu teoriju prenesemo na područje odijevanja, možemo pretpostaviti da osoba koja ima razvijen osjećaj za stil ne vidi samo pojedinačne odjevne predmete, nego i njihove međusobne odnose. Ona prepoznaje vizualnu ravnotežu, napetost, dominantne elemente i kompozicijsku logiku cjeline. Upravo bi takva sposobnost mogla predstavljati jednu od poveznica između umjetničke percepcije i dobrog odijevanja.
Pitanje estetske osjetljivosti dodatno se može istražiti kroz psihologiju osobnosti, osobito kroz koncept openness to experience, odnosno otvorenosti prema iskustvu, jedne od pet temeljnih dimenzija osobnosti u modelu Big Five.
FOTO: ZARA
Otvorenost prema iskustvu povezuje se s maštom, kreativnošću, intelektualnom znatiželjom, interesom za umjetnost, estetskim iskustvima i spremnošću na istraživanje novih oblika izražavanja.
Osobe s izraženijom otvorenošću često pokazuju veću zainteresiranost za različite kulturne i umjetničke sadržaje, sklonije su eksperimentiranju i manje vezane uz konvencionalne obrasce.
U tom je kontekstu zanimljivo istraživanje Reze Afhamija i Shahina Mohammadi-Zarghana The Big Five, Aesthetic Judgment Styles, and Art Interest iz 2018. godine, koje istražuje povezanost osobina ličnosti, estetskog prosuđivanja i interesa za umjetnost.
Autori razmatraju odnos između otvorenosti prema iskustvu i različitih načina estetskog vrednovanja, čime pružaju relevantnu osnovu za pretpostavku da interes za umjetnost nije samo rezultat obrazovanja i poznavanja umjetničkih djela, nego može biti povezan i s određenim osobinama ličnosti.
Za ovu je temu zanimljivo pitanje može li se takva otvorenost prema estetskim iskustvima očitovati i u svakodnevnom odnosu prema odijevanju.
Izravniju poveznicu između osobnosti i odijevanja nudi istraživanje Tali Stolovy Styling the Self: Clothing Practices, Personality Traits, and Body Image Among Israeli Women iz 2021. godine. Istraživanje, provedeno na uzorku od 792 žene, proučava odnos osobina ličnosti, odnosa prema vlastitom tijelu i odjevnih praksi. Posebno je zanimljiva povezanost otvorenosti prema iskustvu s interesom za modu, individualnošću i određenim načinima odijevanja. Rezultati upućuju na mogućnost da određene osobine ličnosti utječu na način na koji pojedinac pristupa vlastitom izgledu i odijevanju.
FOTO: ZARA
Ovdje je važno razlikovati umjetnički talent od estetske osjetljivosti. Umjetnički talent u užem smislu uključuje specifične stvaralačke i tehničke sposobnosti, dok estetska osjetljivost podrazumijeva sposobnost opažanja, razlikovanja i vrednovanja estetskih kvaliteta. Osoba može imati vrlo razvijenu estetsku osjetljivost, a da pritom ne zna slikati, crtati, fotografirati ili dizajnirati. Ipak, može imati izniman osjećaj za odijevanje, uređenje interijera, kombiniranje predmeta ili oblikovanje vizualnog identiteta. Zbog toga bi možda bilo preciznije govoriti o općoj estetskoj dispoziciji ili estetskoj kompetenciji nego o izravnoj povezanosti umjetničkog talenta i modnog ukusa.
Takvo šire razumijevanje estetike otvara i pitanje podrijetla estetske osjetljivosti. Je li ona urođena ili se razvija kroz iskustvo, obrazovanje i kulturno okruženje? Tu je neizbježna referenca na Pierrea Bourdieua i njegovu knjigu Distinction: A Social Critique of the Judgement of Taste iz 1979. godine. Bourdieu problematizira ideju da je ukus isključivo prirodna, individualna sposobnost te pokazuje kako se estetske preferencije oblikuju kroz društveno okruženje, obrazovanje, obiteljske navike i kulturni kapital.
Prema takvom pristupu, osjećaj za odijevanje ne mora biti urođena sposobnost. Može se razvijati odrastanjem u okruženju u kojem se obraća pozornost na umjetnost, arhitekturu, dizajn, fotografiju i vizualne kvalitete svakodnevnog života. Posjeti muzejima i galerijama, izloženost različitim umjetničkim stilovima, promatranje odjeće i predmeta te razvijanje interesa za vizualnu kulturu mogu pridonijeti oblikovanju estetske osjetljivosti.
FOTO: ZARA
Sličnu perspektivu, ali izravno u kontekstu odijevanja, nudi Joanne Entwistle u knjizi The Fashioned Body: Fashion, Dress and Modern Social Theory iz 2000. godine. Entwistle odijevanje promatra kao društveno i kulturno uvjetovanu tjelesnu praksu, naglašavajući da se odjeća ne može razumjeti odvojeno od tijela, identiteta i društvenog konteksta. Njezina je teorija važna jer nam omogućuje da odijevanje ne promatramo samo kao izbor predmeta, nego kao aktivnost u kojoj se susreću tijelo, društvo, kultura i individualni izraz.
Malcolm Barnard u knjizi Fashion as Communication iz 1996. godine dodatno razrađuje ideju odjeće kao komunikacijskog sustava, odnosno kao sredstva kojim pojedinac prenosi značenja, oblikuje identitet i uspostavlja odnos s okolinom. Elizabeth Wilson u knjizi Adorned in Dreams: Fashion and Modernity iz 1985. godine modu smješta u širi kulturni i estetski kontekst modernosti, identiteta i individualnog izražavanja.
Za ovu je temu posebno zanimljiva i mogućnost da se sposobnost dobrog odijevanja promatra kao oblik kreativnog mišljenja. Kreativnost se, naime, ne očituje samo u stvaranju nečega potpuno novog, nego i u sposobnosti povezivanja već postojećih elemenata na neočekivan način. Osoba s izraženim osjećajem za stil često ne bira ono što se konvencionalno smatra lijepim, nego pronalazi nove odnose između različitih odjevnih komada, povijesnih razdoblja, materijala i estetskih kodova.
Kombiniranje starog i novog, luksuznog i svakodnevnog, grubog i profinjenog, klasičnog i eksperimentalnog može se promatrati kao kreativni čin. U tom procesu odjeća postaje materijal za osobno stvaralaštvo, a stil oblik izražavanja individualnosti.
FOTO: ZARA
Zanimljivo je i istraživanje Justine Vingilyte i Ameerah Khadaroo Personal Clothing Style and Self-Concept: Embracing the True, the Ideal and the Creative Self, koje se bavi odnosom osobnog stila odijevanja i koncepcije vlastitog sebstva. Njihov pristup posebno je relevantan jer odijevanje povezuje s načinom na koji pojedinac doživljava sebe, kako se želi predstaviti i kako kroz odjeću izražava kreativnu stranu vlastitog identiteta. Time se dodatno potvrđuje da osobni stil nije samo pitanje vanjskog izgleda, nego može predstavljati važan dio procesa samoodređenja i oblikovanja osobnosti.
Iz svega navedenoga moguće je postaviti pretpostavku da ljudi koji imaju izražen osjećaj za odijevanje možda posjeduju širu sposobnost vizualnog mišljenja, koja se može manifestirati u različitim područjima života.
Njihova sposobnost kombiniranja odjeće mogla bi biti povezana s razvijenim osjećajem za kompoziciju, otvorenošću prema estetskim iskustvima, kreativnošću i vizualnom imaginacijom. Pritom nije nužno da se bave umjetnošću ili da imaju formalno umjetničko obrazovanje. Dovoljno je da posjeduju osjetljivost za vizualne odnose i potrebu da ih organiziraju na osoban i smislen način.
FOTO: ZARA
Postoji li prijenos estetske kompetencije iz područja umjetnosti u svakodnevno odijevanje? Možemo zamisliti osobu koja ne prati modne trendove, ne poznaje dizajnere i ne posjeduje veliku količinu odjeće, ali ima izniman osjećaj za kombiniranje boja, oblika, tekstura i proporcija. Njezine kombinacije djeluju zanimljivo i planski, inovativno, kreativno, u skladu s osobnošću, čak i kada su sastavljene od vrlo jednostavnih ili međusobno neočekivanih komada. Nasuprot tome, netko može izvrsno poznavati modu, pratiti trendove i kupovati dizajnersku odjeću, a ipak ne uspijevati stvoriti vizualno uvjerljivu cjelinu. Ta razlika upućuje na mogućnost da modna kompetencija i estetska kompetencija nisu istovjetne.
Stoga bi se polazna hipoteza mogla formulirati na sljedeći način: sklonost estetski promišljenom odijevanju može biti povezana s razvijenom estetskom osjetljivošću, vizualnom percepcijom i kreativnim mišljenjem, sposobnostima koje se također pojavljuju u percepciji i stvaranju umjetnosti. Osobni stil u tom bi se smislu mogao razumjeti kao manifestacija šireg vizualnog senzibiliteta, odnosno kao sposobnost primjene estetskih načela u svakodnevnom životu.
FOTO: ZARA
Možda, dakle, ljudi koji imaju stila nisu nužno ljudi koji poznaju modu, nego ljudi koji imaju razvijen osjećaj za vizualno, a time i sklonost umjetnosti.
Oni odjeću ne promatraju samo kao funkcionalni predmet ili sredstvo praćenja modnih trendova, nego kao materijal za stvaranje vlastitog vizualnog izraza. Njihova sposobnost odijevanja mogla bi biti jedna od manifestacija estetske inteligencije, odnosno sposobnosti da u različitim elementima prepoznaju potencijal za stvaranje smislene, zanimljive i individualne cjeline.
U konačnici, pitanje zašto se neki ljudi odijevaju s posebnim osjećajem za sklad, kreativnost i vizualnu zanimljivost možda je samo jedan dio mnogo šireg pitanja: zašto neki pojedinci imaju izraženiju potrebu da svijet oko sebe, pa tako i vlastiti izgled, estetski oblikuju?
Barnard, M. (1996/2002). Fashion as Communication. Routledge.
Bourdieu, P. (1979/1984). Distinction: A Social Critique of the Judgement of Taste. Harvard University Press.
Corradi, G., Chuquichambi, E. G., Barrada, J. R., Clemente, A. i Nadal, M. (2020). A New Conception of Visual Aesthetic Sensitivity. British Journal of Psychology.
Entwistle, J. (2000/2023). The Fashioned Body: Fashion, Dress and Modern Social Theory. Polity Press.
Ferrucci, P. (2009). Beauty and the Soul: The Extraordinary Power of Everyday Beauty to Heal Your Life. Tarcher/Penguin.
Myszkowski, N. i Zenasni, F. – radovi o individualnim razlikama u estetskim sposobnostima i estetskom kvocijentu (Aesthetic Quotient).
Stolovy, T. (2021). Styling the Self: Clothing Practices, Personality Traits, and Body Image Among Israeli Women.
Świątek, A. H. i Szcześniak, M. (2023). The Ability to Integrate Beauty Scale (AIBS): Construction and Psychometric Properties on a Scale for Measuring Aesthetic Intelligence as a Resource for Personal Development.
Vingilyte, J. i Khadaroo, A. (2022/2025). Personal Clothing Style and Self-Concept: Embracing the True, the Ideal and the Creative Self.
Wilson, E. (1985). Adorned in Dreams: Fashion and Modernity. Virago.
