Ovo je serijal tekstova koji su zapravo nastali iz jednog intervjua s Emilom, no ispostavilo se da će bolje funkcionirati ovako, u nastavcima. Zapravo je to predstavljanje djelića naše suvremene art scene i rada KIC-a. Ujedno je tu kao neki dnevnik događanja, začinjen njegovim stavovima, idejama i sjećanjima. Ovo je 3. tema, 2. je ovdje, a 1. je ovdje.
Mnogi umjetnici žive sasvim jednostavan, skroman, neki svoj umjetnički i društveni život. Ako se desi neki rezultat u izlagačkom ili tržišnom smislu često je to zato jer im se aktualni ''umjetnički proizvod'' poklopio s njihovim unutarnjim životom.
A ako se to ne dogodi, radit će sami za sebe, pa ih možda jednog dana tržište prepozna. A možda i ne - i na to umjetnik mora biti spreman, na javni ili medijski mrak, a puna garaža ili računalo odličnih radova. Te garaže me zanimaju.
Umjetnik mora imati kapacitet za pad, neuspjeh, za veliko razočarenje, kao i za demistifikaciju uspjeha ili za izgradnju neke drugačije osobnosti koja trans figurira talentu u neki drugi medij kojim onda komunicira s zajednicom.
Susreo o sam talentirane umjetnike, međunarodne zvijezde, a karakterno su najobičnija mizogina smečad. Talent su razvili, no od boli koja ih goni u mržnju kojom gledaju na svijet se nisu odvojili. Bezbroj je takvih primjera kroz povijest, tog dualizma genijalnosti u jednome i poraza u drugome karakternome polju.
Dok sam živio u Parizu, a u kratkom roku sam sam postao poznato lice na cesti, čistom 'igrom sudbine', gologuzan koji je došao na studij s tada još jugoslavenskom putovnicom, kad bi me pitali kakav je Paris, znao sam im reći, Pariz mi je istovremeno i ljubavnik i ubojica. Jedan mjesec je prema meni nježan i najtopliji na svijetu, a sljedeći mjesec bi me umalo ostavio gladnoga i bosonogoga.
Ispada da je jedina umjetnost i talent vrijedan rada na njemu onaj za preživljavanjem uz što manje negativnog stresa. Umjetnost tu može pomoći, biti neki zbjeg, utočište, no kad-tad i ta tableta za bol prestati će s djelovanjem, i doći ćete na početnu točku, sebe samoga i kako se nositi s životom kao takvim, od ''kolko košta kruh'' do ''dal' ćemo mat ili lak slova na katalogu''.
I da te cijeli svijet voli radi tvog talenta opet nije dosta, jer da je umjetnost dovoljna i da je to sve što ti treba, ne bi bilo članova u ''Klubu 27'' svih onih izuzetno nadarenih koji su u 27. godini rekli životu zbogom (Janis Joplin, Amy Winehouse, Jim Morrison, Brian Jones, Kurt Cobaina, Jean-Michel Basquiat i dr.)
Windisch, fanatik napuštenog i zaboravljenog od ljudi, apologeta samoće i nestajanja
Umjetnička aktivnost samo je jedan od opetovanih okidača stresa radi nužne dimenzije javne prezentacije i opetovane potrebe da se izražavamo. Začarani krug ovisnosti. Umjetnik je ustvari junkie, ovisnik, o radu koji curi jače ili slabije iz njega.
Kad dođe do zamora ili kada se kreativni sokovi iscrpe, nastupa kriza i 'simbolična smrt', ili revolucija, obrat u kojem talent pronađe drugi put kojim se izražava. To je neko izazovno kreativno – psihološko more u kojem poneka oluja može dobro doći osobi kao izazov, a tržište ili galerije mogu ostati bez umjetnika, a dobiti može neki drugi sektor gdje se talent krene razvijati nanovo.
Talent je ustvari poriv, ''drajv'', a mediji koji se na njega kiti (slikar, kipar, koreograf, redatelja, glumac, multi, inter i sl.) samo je dizajn, neko površno oblikovanje toga poriva.
Zvonimir Ferina, religija i šizma novih pokoljenja, u što i za što vjeru polažemo?
Proizvodnja i suradnja s umjetnicima, pogotovo meni koji poznajem taj sustav iznutra, je izazov, prostor za razvoj. Mogu samo biti zahvalan što sam tu, na ovakvoj poziciji, razumijem njihov jezik i potrebe u potpunosti, volim im služiti, biti od koristi, pomoći im da razviju ili obuzdaju ideju. Na psihološkoj ravni je tu bitno znati da je odgovornost nit vodilja, a nikako neka pozicija moći koja jedne uključuje, a druge isključuje.
Drobnjak, marljivi kroničar zagrebačkih grafita jada, gluposti i otpora
Umjetnik je kao jedno veliko zaigrano dijete kojemu ne daj bože da netko uzme igračku, onda tek nastaje pravi izazov jer jedan od stupova identiteta nestaje, treba izmisliti novi ili rekonstruirati postojeći.
Drobnjak, estetičar urbanih motiva, sezonske mijene metalne ograde toplane kao nadahnuće
Imam ulogu kustosa - dolazi od latinskog da je kustos zapravo čuvar. Kustos je dakle čuvar osjetljivog stvaralačkog duha koji je unutar jednog ljudskog bića koji ima neki dar. On je čuvar koji ustvari predstavlja sustav koji njima pomaže da se izražavaju i kaže –'' u redu je, ajmo vidjeti kako to predstaviti javnosti, kako ljudima nešto omogućiti, neko iskustvo, neki obrat''.
Najčešće u taj galerijski sustav ulaze oni koji imaju talent, dakle brže, intenzivnije i bolje rade od drugih, posebni su, a koji se onda oblikuje, educira, stvara i razara, da bi mogao prezentirati, proizvesti nešto.
I egzistirati od toga, živjeti od te ideje koja se utjelovila. Pa je neki određeni krug ljudi rekao - za to ću dati nekoliko tisuća nečega, to vrijedi. Takvi primjeri ostave traga na čovjeku, da vi uspješno savijete sustav da služi vama i da vas nagrađuje novcem, konkretnim, ne s natječaja koji su oblik milosrđa, nego s otvorenog tržišta.
Knežević, prostor između dimenzija i doživljaja viđenoga kao predmet istraživanja
Onda taj umjetnik cvate - ili pada u neku zamku, jesam li prepoznat samo po tome, pa ću raditi tipski, kao što i u glumi postoji tipski glumac, pa stalno glumi iste uloge, i nikako da se iz toga trgne, komforno mu je. Ili je jednostavno van niše, poigrava se sistemom, nije ga briga jer o njemu ne ovisi, i stvara i tako da spaja na primjer dvije razbijene boce i zrno morske soli i vode i kaže da je to prikaz njegovog gorkog života.
A galerijski sustav i tržište kaže: ''Genijalno, evo stotine tisuća nečega''
Takvi ili sebi stvore veću vrijednost ili ih sustav odbaci. Tko odlučuje o tome? Mističan spoj medija, društvenih mreža, tržišta i kustosa velikih dugogodišnjih umjetničkih smotri koji nagradama mijenjaju sudbine i pozicije na tržištu nagrađenih. Svaka sloboda ima cijenu, a najgore ili najbolje, kako se uzme je kada postanete rob vlastite slobode.
Koja je faza nakon toga, ne znam. Ili groblje ili potraga za suprotnim iskustvom – 'nesloboda', sekta i sl.
Trtovac, beogradski umjetnik hrvatskog porijekla, otisak ruke pravoga UDBA ubojice, motivi novih spomenika prošlom (i sadašnjem) stanju u post YU zemljama
Trtovac, ruka stvarnog ubojice, izložba kroz koju postavljam pitanje državotvorcima, raznim vijećima za javnu plastiku da li bi ovo mogao biti javni spomenik koji bi nam pokazao svu složenost upravljanja ljudima i Državom?
