Ovo je serijal tekstova koji su zapravo nastali iz jednog intervjua s Emilom, no ispostavilo se da će bolje funkcionirati ovako, u nastavcima. Zapravo je to predstavljanje djelića naše suvremene art scene i rada KIC-a. Ujedno je tu kao neki dnevnik događanja, začinjen njegovim stavovima, idejama i sjećanjima. Ovo je 2. tema, 1. je ovdje.
U posljednjih par godina u galeriji ugostili smo petero umjetnika iz Beograda i nekoliko iz Austrije, predstavili našoj publici kako funkcionira tamošnja suvremena likovna scena.
Pružili smo neku informaciju koju poziciju na tržištu, ili pred svojim matičnim financijerima - to su najčešće grad i država, imaju umjetnici, kako žive, koje su nade i strahovi... Ukratko, što je država bogatija, to je više prilika za preživljavanje, no nigdje nije 'la vie en rose', izuzev ako umjetnik ne postane dio akademske zajednice kroz neki angažman u edukacijskom sustavu, ili Država tako bogata da ima socijalni sustav koji daje priliku za mirno preživljavanje potrebitima. Naš nije takav, naš sustav te samo još više deprimira, otjera u grob ako nisi sposoban preživjeti ili zaraditi.
Predrag Pavić i minijaturna pećnica na drva i koks osvojila je 2019. nagradu 'Radoslav Putar' za mlade umjetnike
Naša umjetnička scena je ogledalo našega življenja, mali akvarij pun zlatnih ribica
Meni izgleda kao i svaka druga, vidljiva je podjela na dvije sveprisutne estetske ravni i bezbroj njihovih varijacija, približavanja, spajanja, recimo da su tu dvije struje koje se privlače ili obijaju, prožimaju se jedna u drugu.
Tu je neku post ili neo konceptualna umjetnost koja zalazi negdje u um pa iz tog uma, ili suprotstavljanjem određenih pojmova ili pojava otvara neko pitanje ili nudi zaključak (manje ili više pristran nekom ideološkom diskursu, najčešće lijevo liberalnijem) te pokušava derivirati rad kroz susret riječi, posuđivanja ideja, recikliranja, objekta, nađenog ili napravljenog predmeta.
Aktivna je'' od stoljeća sedmog'' ta jedna linija, a koja je intenzivno prisutna zadnjih godina, koja se dobrano drži figuralike, koja je u nekoj antropomorfnoj volumenskoj masi više negoli apstrakciji ili nekom obliku jednostavne materijalizacije ideje u klasičnom mediju – slika, skulptura u raznim varijantama.
Frano Rogić, motiv s periferije grada, estetizacija svakodnevnog i umjetnost nađenog predmeta uz minimalnu intervenciju
To su i dalje prikazi koji predstavljaju nešto što mi lako prepoznajemo, sa čime s lako poistovjećujemo, dakle, to je ljudski i životinjski lik i prikaz 'svijeta' kao takovog u nekoj varijanti i raznim kreativnim obračuni s njima (teško odredivo kojem ideološkom diskursu takvi umjetnici pripadaju).
Te dvije dihotomije su prisutne na domaćem tržištu ideja i umjetnina, pa i u društvenoj i svakoj drugoj refleksiji naše osobnosti ili pripadnosti ideološkim krugovima.
Recimo pojednostavljeno, to su podjela na one koji u crnom kvadratu na bijeloj podlozi misle da je to samo to, crni kvadrat na bijeloj podlozi, i one koji misle da je to kraj slikarstva i čitava kozmogonija svedena na likovni prikaz manihejskih sila koje su stvorile univerzum i koje, eto, i danas rade kijamet po našim glavama. Nije puno drugačije ni drugdje u svijetu, i tako će to vjerojatno uvijek biti. Neka i bude, kada to prestane, nestat će i društvene dinamike i prevladati će jednoumlje i ravnovjesje. Dosada.
Nedavno su kod nas su gostovali umjetnici iz Beograda Andrea Dramičanin i Mića Stajčić, koji njeguju figurativni pristup u radovima, no inovativan i naizgled banalan, a ipak duboko angažiran. Radovi su prikazuju sliku suvremene Srbije, dvije reakcije na nju, ili smo pobjegli u san i zaspali, umorni od stvarnosti ili se kroz simbolične diznijevske likove sarkastično, no bolno istinito obračunavamo s klerikalno-političkom stvarnošću suvremene Srbije kroz vezu Crkve i Države, tj. njihovog međusobnog prožimanja.
Dragan Živadinov, predradnje za predstavu u orbiti oko Zemlje.
Preporučujem pogledati kratki ilustrirani razgovor o umjetniku s orbitalnom misijom
https://www.youtube.com/watch?v=71iu2slH70g
Slovenski vizionar Živadinov brine o umjetnost u nultoj gravitaciji i kako zemaljsku predstavu u roku od 50 godina opremiti za orbitalnu izvedbu pozicija
Uvijek se to svede na pitanje bržeg (ili sporijeg) razumijevanja viđenoga ili izostanka prepoznavanja ili 'ljubavnog ključa' s viđenim tj. je li to jedan post konceptualni estetski ključ u kojem umjetnik uživa, a često se javnost ili čak ciljana publika muči dešifrirat ''što je umjetnik htio reći''.
S druge strane tu su radovi koji ostvaruju emotivnu vezu sa viđenim u koje lako ugradimo vlastitu ideju, komunikativni su, a nisu banalni, kažimo onu čuvenu ''inovativni su u formi, ali klasični u impaktu''. Takvi radovi su zanimljivi.
Oni su poput vjetra, ne vidite ga, a odnese vas. Primjer toga, kao vas odnese neki rad, imate u krađi koja nam se dogodila, rada recentne umjetničke proizvodnje, pa valjda jedine u Hrvatskoj ili čak i regiji, koja je meni poslužila za dobru kampanju vidljivosti tada relativno nove galerije.
Motiv sisačkog mosta na izvrsnoj fotografiji Gorana Pavletića posjetiteljica je jednostavno izvadila iz okvira i uzela sa sobom. Dakle, jasan, prepoznatljiv motiv, no na divnoj fotografiji je lik odradio svoje, pomeo ju bez milosti.
Više o krađi i kako se odvijala:
Hipnotizirana fotografijom, neposredno prije krađe, moć prepoznatljivih motiva i neobjašnjiv poriv da se umjetnost ima samo za sebe.
Most u Sisku, fotografija Gorana Pavelića kao motiv krivičnog djela.
Recimo, da između tih kodova stvaranja i percepcije desetljećima čvrsto stoji jedan neuništiv žanr ili forma, hiperrealizam, a čini su korijeni duboko u prošlosti. Drži se on postojano u blagim varijacijama i među umejtnicima i na tržištu zadnjih 50-tak godina, te ima svoje značajne komercijalne i galerijske odjeke. Može biti neutralan, kao razglednice, ili angažiran s prikazima ili razotkrivanjima nekog ključnog događanja, izazovna forma, moćna ako joj se pristupi odgovorno i s nekom vrstom poslanja. Pogledajte alat takvog umjetnika, isti je kao od Giotta, Leonarda ili Caravaggia, samo boja i kist.
Poljičanin, iskusni majstor modne fotografije tretira kosti poput visoko stiliziranih fotografija nakita
To je vjerojatno tako u ljudskoj prirodi, ta ideološko-estetska podjela iz koje se deriviraju svjetonazori:
- ili nekako sebe razumiješ na jedan vrlo jednostavan način i ne zapituješ se previše oko toga, imaš dva oka i dvije ruke i dvije noge i to te čini čovjekom, a onaj tko nema jednu ruku i jednu nogu možda baš i nije čovjek, pa na njega treba gledati drugačije i imati neka drugačija mjerila jer ne može sve što možeš ti.
- ili onaj drugi koji je nekako auto refleksivan, smješten je u sebe, čovjek je za njega široki pojam, tj. dopušta si rušenje starih hipnoza i propitivanje događanja koji ga okružuju. Njeguje se etički pristup koji propituje kako sebe tako i to što radi i kako živi, a ne zatvara se u okamenjeni stav koji teško ili nikako dopušta vodi da prodre u kamen i omekša ga. 'Žedan kamen na studencu', Tin Ujević bi rek'o.
Tako ti meni manje-više izgleda onda i umjetnost koja iscuri iz tebe, ili je gotov odgovor ili otvori pitanje.
Peršun, milisekunda razlike, svi na fotografijama su preminuli u kratkome razdoblju nakon što ih je fotografirao.
Jedna mala digresija - kada sam našeg gosta, beogradskog umjetnika Miću Stajčića pitao koji ga umjetnik najviše nadahnjuje, on je 'ko iz topa ispalio – ''onaj koji najbolje proda''. Boli ga briga za povijesne uzore, angažiranost, lijeve i desne.
Krešimir Buden, intervencija na fasadu Galerije na katu povodom uspjeha nogometne reprezentacije
Krešimir Buden, odbjegli grafiti na zidovima galerije
Radi te bahatosti s pokrićem, naivne iskrenosti ili slobode za koju se osoba izborila ne gazeći druge(manje-više) i ostavljajući trag iza sebe, meni je svijet umjetnosti, a radi te mogućnosti da zgušnjava i mijenja agregatno stanje ideje i osobe u tvrdi predmet – umjetnički rad ili ambijent, fascinantan. Najviše te energije odašilju oni koji dolaze iz okruženja gdje im je život težak jer su krajnje neopterećeni karijerom, edukacijom ili uspjehom ili pak opsesivno samo tome i teže, tj. snažno rade dok se ne maknu iz takve situacije.
Oni rade iz nekoga poriva koji ne mogu zaustaviti, a ni previše objasniti. E, tu sad imate mnoge kipare naive, amateri čiji rad je naoko opaki amaterizam, no njih veseli, što s njima? Moje iskustvo kaže da i vrlo mala edukacija takvih talentiranih amatera iz sela s 100 stanovnika može iznjedriti kvalitetnog umjetnika. Ivan Meštrović je jedan od takvih.
Pastir iz Zagore malih ruku iz kojih su lavlje šape su izrasle. A što da se nije našao mecena koji ga je odveo u Beč, bi li napravio takav opus, ne bi sigurno, no u svome kraju sigurno ne bi ostao neprimijećen, radio bi i da ga nije klesar Bilinić izvukao iz Otavica u Split.
Njihovo iskustvo je zanimljivo, njihova priča također. Sjetite se samo radova Babe Penavuše, kiparice iz Širokog brijega, pogrdo je reći naivne kiparice, ne ostave vas ravnodušnima, uzdignu vam duh, divite se tom spontanitetu, hrabrosti i mašti te kako je izvedena u drvu. Baba je bila moćan dio svoje zajednice, a kroz talent je to mjesto ostvarila, do tada je možda bila obična baba koja puši filter cigarete.
Složena je ona Beuysova s početka 'Svaki je čovjek umjetnik', nije jednoznačana, duboko je ustvari politička, jer zadire u samo srce prezentiranja umjetnosti i stvaranja, posebnosti tretmana 'umjetnosti' koji se ima srušiti i demokratizirati, nanova iščitati i prema tome pokušati savinuti sustav, ili barem dio sustava.
