Marijana je magistra farmacije, a slobodno vrijeme koristi za planiranje, često pratim njezine objave planina, travnjaka, vrhova, čudesni su. Shvaća da je priroda dio nas, da je upravo priroda mjesto koje nas može najviše obogatiti i ispuniti, stoga sam je zamolila da mi napiše nešto o tome. Pretpostavljala sam da se iza toga krije mnogo toga, emocija, truda, životne jednostavnosti, požrtvovnosti, skromnosti i ljepote. Otkrila je emocije, ali i banalne detalje poput - što jesti pritom. A jedan od najluđih trenutaka je bilo kad se našla – iznad duge.
Pogled s vrha Falkertspitze
Planinarenje je za mene više od hodanja
Planinarenje je put preobrazbe, pomicanje granica, učenje o samoj sebi. Poanta nije osvojiti vrh, vrhovi se ne osvajaju, cilj je Put od početka pa do kuda stigneš. Naučiš prihvaćati sve što ti se događa na tom putu, prihvaćaš samog sebe sa svim svojim nesavršenostima. I pustiš suzu i pitaš se često što to meni treba, dođe ti da baciš ruksak i odustaneš. Nekad treba odlučiti i odustati, ostaviti za drugi puta, ne forsirati, planina neće pobjeći. Promatraš sebe, to je najvažnije, Put planinom je terapija duše.
Nemam favorit lokaciju, svaka je iskustvo za sebe
Svaka je lokacija ostavila je trag u meni, oblikujući dio kolaža koji nosim u srcu. Volim jako Velebit, a Srednji Velebit koji obiluje florom posebno mi je drag. Podjednako volim i stijenu i penjanje kao i šetnje travnjacima, grebenima...
Ferata Perunika
Pogledi su nešto što je neopisivo riječima
Smiraj dana kao i svitanja također. Fasciniraju me mir i tišina, ona izvornost koju smo zaboravili u buci svakodnevice. Kada gledaš s vrhova, pogledi su kao slike, statični, tihi, stvarni i nestvarni u isto vrijeme.
Jedan od dublje urezanih dojmova je bilo bivanje iznad duge
Penjali smo se na Prisojnik i negdje oko 2000 m počelo je kišiti. Duga se stvorila u daljini ispod nas, neopisiv osjećaj. Fascinantan.
Golica u Sloveniji, planina narcisa
Planinarenje je hodanje. Pripremiš opremu, štapove, imaš rutu, dobru volju i hodaj, penji se
Nekada traje satima, nekada je super lagano, nekada jako teško. Sve ide iz glave, sve. Naravno da ovisi i o fizičkoj spremi, kondiciju treba održavati, ali pola je u glavi. Treba se dobro upoznati. Put prema vrhu je samo pola puta, treba se moći i spustiti.
Penjanje feratama je nešto drugo
Za to je potrebna oprema: pojas, dobra gojza, kaciga, osiguravajući set 'ipsilon'. Imaš sajlu, put i penješ. Ovdje je najvažniji dobar fokus, koncentracija na svaki trenutak, bivanje sada i ovdje. Nema mjesta panici, suvišnostima... Najljepši uspon feratom bio mi je Kopiščarjeva pot na Prisojniku. Satima u stijeni, satima u koncentraciji i trenutku.
Ferata Murmelsteig u Gurktalskim Alpama
Bila sam na puno mjesta, a opet tako malo...
...od Medvednice, Samoborskog gorja, Plešivice, Žumberka, Hrastovičke gore, Ivanščice, Kalnika, Strahinjčice, Risnjaka, Sjevernog Velebita, srednjeg Velebita, Južnog Velebita, Mosora, Dinare, Paklenice, Bjelolasice, Osorčice na Lošinju, Bitoraja, Tuolve grede, Viševice, Prisojnika, Triglava... Sigurno nisam nabrojala sve. Teško se svega i sjetiti.Pamtim vidike i osjećaje, lokacije su manje važne. Na nekim lokacijama sam bila i više puta.
Prehrana je jako važna
Dan, dva prije ture puniš se ugljikohidratima. 3 obroka i puno puno vode da stvoriš zalihe. Na dan ture ujutro doručak. Najbolji je jednostavan doručak bogat ugljikohidratima, tekućina. U ruksaku hrana, ovisno koliko tura traje. Nema mjesta obilnim obrocima tijekom hodanja. Dobre energetske pločice ili gelovi, izotonični napitci najbolji su izbor.
Pravilo je jesti kad nisi gladan i piti kad nisi žedan
Preveniraš dehidraciju i pad energije. Po dolasku na cilj se naklopaš. Osobno volim jušno, proteinsko... Čak su mi se na turama pokazali odlični čvarci i rajčice - izvor energije i elektrolita.
Veliki Kabal, vrh na Mosoru
Uspon na Triglav
