Na najnovijoj izložbi u londonskom Barbicanu, „Dirty Looks“, prikazano je 120 predmeta koji prkose pojmu čistoće, urednosti i perfekcionizma. Od haljina zakopanih u obalama Temze do tkanina izvađenih iz močvare, izložba propituje što znači stvarati ljepotu iz raspadanja.
Kustosi Karen Van Godtsenhoven i Jon Astbury naglašavaju kako su dizajneri od 1970-ih svjesno koristili prljavštinu i trošnost da bi kritizirali industrijski ritam brze mode. Prljavština, umjesto da označi kraj nečega, u njihovim je rukama postala početak, znak procesa, sjećanja i vremena.
Estetika raspadanja i zanat stvaranja
„Ova izložba govori o modi kao duboko materijalnoj praksi,“ ističe Astbury, pokazujući na zidove galerije obložene grubim, nebijeljenim platnom. „Moda se danas konzumira kroz sliku, sve je glatko i mehaničko. Ovo je podsjetnik na zanat, na ljudsku ruku.“
U središtu postava nalaze se poetski radovi Husseina Chalayana, čiji je opus obilježen procesima zakapanja i iskopavanja tkanine. Njegova legendarna kolekcija The Tangent Flows (1993.) polazi od ideje da odjeća, kada prođe kroz raspadanje, stječe novo značenje – postaje arheološki zapis o tijelu i vremenu.
Astbury otkriva kako je jedan od ranih naslova izložbe bio Nostalgia of Mud, pojam koji označava povratak sirovom, prirodnom i arhaičnom. „To je ono što su McQueen i McLaren zvali povratkom zemlji, osjećaj da u trošnosti ima nečeg istinitog,“ objašnjava kustos.
RASPAD LJEPOTE # dekonstrukcija, pobuna i estetika neurednog # from KAWAKUBO to DEMNA
Dekor raspada: prostor koji diše nesavršenstvom
Scenografiju potpisuje Studio Dennis Vanderbroeck, koji je osmislio prostor u kojem bijeli kubus galerije doslovno „puca“: zidovi su ispucali, žbuka otpada, postamenti su oštećeni. Nema digitalnih projekcija, nema buke, samo materijalnost.
Jedan od najkrhkijih eksponata, čipkasta haljina iz kolekcije „Highland Rape“ Alexandera McQueena (A/W 1995), izložen je u staklenoj vitrini jer je previše delikatan za lutku. Njezin lomljivi tekstil, gotovo fosiliziran, podsjeća da i najprogresivniji trenutci mode s vremenom postaju artefakti.
„Mnogi od ovih komada mogli bi se doslovno raspasti,“ kaže Van Godtsenhoven. „Kod Chalayana, tkanina je gotovo okamenjena, ali zemlja se i dalje otresa. To je ljepota propadanja, privremena, ali istinita.“
Nove generacije: od srama do biološke ljepote
Donji dio galerije posvećen je mladim autorima poput Alice Potts, koja radi s biološkim materijalima. U jednom radu, haljinu Madam Grès tretira otopinom stvorenom od vlastitog znoja, propitujući granice između tijela i tkanine, čistoće i srama.
Solitude Studios rekonstruira svoju kolekciju Before The Orgy kao močvarnu instalaciju s lebdećim komadima odjeće, aluziju na Baudrillardovu ideju o „orgiji potrošnje“ i pitanju što ostaje nakon nje.
U završnom dijelu, rad Paola Carzane tvori oltar od zgužvane tkanine u tonovima zemlje, rabarbare i okera, materijalni spomenik ranjivosti i preobrazbi.
Kao što zaključuju kustosi, „ovo nije estetika očaja, nego vjerovanje u mogućnost transformacije u to da se kreativnost može roditi iz raspadanja.“
