Možda je najveća promjena koja se dogodila modi u posljednjih nekoliko desetljeća manje vidljiva od promjene silueta, boja ili modnih predmeta, a mnogo važnija za razumijevanje onoga što moda danas jest: promijenila se osnovna jedinica kroz koju moda postaje društveno vidljiva.

Nekada je bilo moguće govoriti o modi kroz relativno stabilne trendove, estetike i sezonske promjene. Određena silueta, materijal, boja ili način odijevanja mogli su nekoliko sezona oblikovati širu sliku suvremenosti, a pojedinac je unutar te slike birao hoće li trend prihvatiti, prilagoditi ili odbaciti.

Danas je takav način govora sve teže održiv. Moda se pojavljuje kao mnoštvo istodobnih, kratkotrajnih i međusobno proturječnih prijedloga: jedan predmet postaje poželjan, zatim drugi, jedna estetika dobiva naziv i vidljivost, dok se istodobno pojavljuje nekoliko njezinih suprotnosti. Problem, dakle, nije samo u tome što su trendovi postali brži.

Zapravo je - sam trend prestao biti dovoljna jedinica za opisivanje mode.

Ako želimo razumjeti tu promjenu, potrebno je vratiti se teorijama koje su modu promatrale kao društveni fenomen, a ne samo kao industriju odjeće.

Georg Simmel u svojoj teoriji mode polazi od paradoksalne potrebe čovjeka da istodobno pripada i da se razlikuje.

Moda je za njega oblik imitacije koji proizvodi društveno izjednačavanje, ali njezina stalna promjena omogućuje diferencijaciju pojedinca, skupine i društvenog trenutka. U toj je logici sadržana jedna od temeljnih karakteristika mode: ono što je moderno mora biti dovoljno rašireno da bude prepoznatljivo, ali ne toliko rašireno da izgubi sposobnost razlikovanja. Moda se zato mora mijenjati. Kada se neki oblik proširi, njegova vrijednost kao sredstva diferencijacije slabi i pojavljuje se potreba za novim oblikom. Simmelov model još uvijek možemo prepoznati u suvremenoj modi, ali danas se događa nešto presudno: vrijeme između pojave, širenja i zasićenja pojedinog modnog oblika postalo je toliko kratko, a broj istodobnih oblika toliko velik, da više nije moguće govoriti samo o jednom dominantnom procesu.

Tu nastaje problem pojma trenda. Trend pretpostavlja određeni smjer.

Psihologija estetike # Živimo li u doba hiperestetike? Ljepota je postala društvena vrijednost, tržišna prednost i gotovo neizostavno očekivanje

On označava da se nešto kreće prema nečemu: određena silueta postaje šira, određena boja postaje poželjnija, određeni način odijevanja dobiva društvenu vidljivost. Trend je stoga uvijek barem donekle kolektivan i vremenski određen fenomen. Međutim, ako se svakih nekoliko dana pojavljuje novi „trend”, riječ počinje gubiti svoju analitičku preciznost. Ako sve postaje trend, onda trend više ne označava šire društveno usmjerenje, nego gotovo svaki predmet koji u određenom trenutku uspije privući pažnju. Zato se suvremenu modu često pokušava opisati pojmom mikrotrenda. No, i taj pojam ima svoje granice. Mikrotrend je još uvijek trend; on samo pretpostavlja njegovu smanjenu veličinu i ubrzano trajanje. Ono što se danas događa možda je radikalnije: ne smanjuje se samo trajanje trenda, nego se mijenja sama jedinica iz koje je trend nekada bio sastavljen.

Nekada je, primjerice, određena estetika obuhvaćala čitav niz elemenata: od siluete i obuće do frizure, materijala i načina kombiniranja.

Psihologija estetike # Zašto nešto doživljavamo lijepim? Lijepe stvari ne privlače nas zbog svoje praktične vrijednosti, nego zbog osjećaja koji u nama bude.

Danas jedan od tih elemenata može samostalno postati predmet želje. Određena cipela može biti moderna ne zato što predstavlja cijelu novu estetiku, nego zato što je prepoznata kao poželjan objekt unutar suvremenog modnog diskursa. Isto vrijedi za torbu, kroj hlača, naočale, remen, čarape, boju, duljinu suknje ili način nošenja košulje. Predmet se odvaja od cjeline i počinje cirkulirati samostalno. On može prijeći iz jednog estetskog sustava u drugi, dobivajući nova značenja ovisno o tome s čime je kombiniran. Upravo zato predlažem da se, uz pojam trenda i mikrotrenda, uvede pojam modnog fragmenta.

Fragment nije jednostavno „mali trend”. On označava promjenu načina na koji moda postaje vidljiva: više ne mora biti prisutna kao koherentna estetika ili dominantan trend, nego može biti sadržana u jednom predmetu, detalju, znaku, načinu nošenja ili kombinaciji.

Ta je promjena važna jer mijenja i način na koji moda proizvodi identitet.

ZARA

“Nošeno jednom”: Vinted, algoritamska vrijednost i inflacija odjeće u doba fast fashion ekonomije

Ako je nekada pojedinac mogao preuzeti određenu estetiku kao relativno cjelovit modni identitet, danas je sve češće riječ o selekciji. Pojedinac uzima elemente iz različitih modnih svjetova i sastavlja ih u vlastitu kombinaciju.

Minimalistički sako može se spojiti s romantičnom haljinom, sportska obuća s klasičnim kaputom, vintage torba s potpuno suvremenom siluetom. Takva kombinacija više nije nužno znak nedosljednosti. Ona može biti upravo ono što definira individualni stil. Identitet se više ne mora temeljiti na preuzetoj estetici; on može nastajati kroz kombiniranje fragmenata.

U tom smislu suvremena moda sve više funkcionira kao svojevrsni jezik.

Psihologija minimalizma # Zašto manje stvari znači više mira – i bolji osobni stil

Roland Barthes u "The Fashion System" modu analizira kao sustav znakova, pokazujući da odjevni predmet ne postoji samo kao materijalni objekt nego i kao nositelj značenja. Ono što suvremeni digitalni kontekst čini jest da taj proces dodatno ubrzava. Predmet više nije samo predmet. On dobiva naziv, estetsku oznaku, vizualni kontekst i priču. „Quiet luxury”, „office siren”, „balletcore”, „coquette”, „Y2K” i brojni drugi nazivi ne služe samo tome da opišu modu; oni proizvode kategorije unutar kojih modu počinjemo gledati. Isti predmet može u različitim kontekstima pripadati različitim diskursima. Sako je samo sako dok ga ne smjestimo u određeni modni diskurs; nakon toga on postaje znak određenog načina života, društvene pozicije, nostalgije, profesionalnosti, seksualnosti ili ideje suvremenosti.

Zato je pojam diskursa ključan za razumijevanje suvremene mode. Diskurs ne označava samo govor o modi nego sustav pojmova, vrijednosti i reprezentacija kroz koji određeni predmet postaje razumljiv kao moderan.

Kada se pojavi nova oznaka, ne dobivamo samo novu riječ nego i novi način klasificiranja odjeće. Predmet koji je jučer izgledao staromodno može danas biti retro; nešto što je izgledalo pretjerano može postati maksimalističko; komad koji je bio „običan” može postati dio određene estetike. Značenje nije stabilno. Ono cirkulira. Suvremena moda stoga ne proizvodi samo odjeću nego i kategorije kroz koje odjeću čitamo.

Tu možemo govoriti o promjeni paradigme. Stara paradigma mode bila je uglavnom linearna: sezona proizvodi trend, trend se širi, potrošači ga prihvaćaju, dolazi do zasićenja i pojavljuje se novi trend. Nova paradigma više nije linearna.

Ona je mrežna, fragmentirana i simultana. Različiti modni elementi pojavljuju se istodobno, šire se različitim kanalima, ulaze u različite estetske diskurse i ponovno se pojavljuju nakon što su već bili proglašeni zastarjelima. Moda više nema jednu sadašnjost. Ima više istodobnih sadašnjosti.

 

Wardrobe gaze # pogled u ormar kao nova forma vizualne moći. Kad kupujemo s mreža, vidimo i ljudske živote, ulazimo u interijer, u ormar, u realnost osobe, osobnost, privatnost...

ZARA

To se može objasniti i kroz promjenu samog modnog polja. Joanne Entwistle i Agnès Rocamora, oslanjajući se na Pierrea Bourdieua, modno polje ne promatraju kao jednostavan skup odjevnih predmeta, nego kao društveni prostor u kojem postoje različite pozicije, institucije, oblici kapitala i procesi legitimiranja. Njihova analiza London Fashion Weeka pokazuje kako modni događaj čini vidljivima odnose, granice i pozicije unutar tog polja te kako sudjeluje u procesu njihove reprodukcije. To je važno jer se suvremena promjena ne može objasniti samo ubrzanjem potrošnje. Mijenja se i infrastruktura kroz koju nešto uopće može postati vidljivo kao moda.

Ako je nekada modni sustav imao relativno jasno definirane centre – dizajnerske kuće, modne časopise, modne urednike, revije i trgovine – danas postoji mnogo više mjesta na kojima se proizvodi modna vidljivost.

Dizajner više nije jedini autor modnog značenja. Revija nije jedini prostor u kojem se određuje što će biti poželjno. Modni časopis više nije jedini posrednik. U proizvodnji mode sudjeluju influenceri, platforme, korisnici društvenih mreža, algoritmi, vintage trgovine, celebrity kultura, arhivi, fotografije i sami potrošači. Moda se zato više ne širi samo odozgo prema dolje ili obrnuto. Ona cirkulira, postaje dinamičan svijet, gradi vlastitu dimenziju. 

Herbert Blumer je još 1969. godine u tekstu "Fashion: From Class Differentiation to Collective Selection" problematizirao jednostavno objašnjenje mode kao procesa koji se odvija isključivo kroz klasnu diferencijaciju te predložio koncept kolektivne selekcije.

U suvremenom digitalnom okruženju taj je koncept posebno zanimljiv jer nam omogućuje razumjeti kako se modna vrijednost proizvodi kroz mnoštvo istodobnih interakcija. Ne postoji nužno jedan izvor koji odlučuje što će biti moderno. Postoji proces u kojem se određeni elementi selektiraju, ponavljaju, komentiraju, fotografiraju, algoritamski pojačavaju i na kraju dobivaju status poželjnog.

Rocamorin koncept medijatizacije mode dodatno pokazuje zašto je digitalna transformacija toliko važna. Ona tvrdi da medijatizacija nije ograničena na predstavljanje mode, nego zahvaća njezinu proizvodnju, modne revije, dizajn kolekcija, maloprodaju i svakodnevne prakse oblikovanja sebe; moda se tako sve snažnije oblikuje kroz odnos s digitalnim medijima. Ako to prevedemo na današnju modnu svakodnevicu, možemo reći da se više ne mijenja samo brzina kojom moda dolazi do nas, nego i način na koji prepoznajemo nešto kao moderno. Vidljivost postaje sastavni dio modnosti.

ZARA

To je možda jedna od najvažnijih razlika između tradicionalne i suvremene mode. Nekada je predmet mogao postati moderan zato što je pripadao određenoj kolekciji, modnoj kući ili društvenoj skupini, a danas njegova modnost može nastati kroz iznimno kratku digitalnu cirkulaciju.

Predmet dobiva vidljivost, vidljivost proizvodi poželjnost, poželjnost proizvodi imitaciju, imitacija proizvodi zasićenje, a zasićenje proizvodi potrebu za novim predmetom. Taj se ciklus može odvijati gotovo nevjerojatnom brzinom. Ali čak ni tada prethodni predmet ne nestaje nužno. On može ostati u digitalnom i fizičkom arhivu te se ponovno aktivirati kada se promijeni diskurs.

Zato je suvremena moda istodobno ubrzana i arhivska. Ubrzana je zato što se novi modni prijedlozi pojavljuju iznimno brzo, ali je arhivska zato što joj je cijela povijest neprestano dostupna.

Devedesete, dvijetisućite, sedamdesete, minimalizam, punk, sportska moda, romantizam i različite verzije luksuza mogu koegzistirati u istom trenutku. Moda više ne napreduje jednostavno od prošlosti prema budućnosti. Ona stalno pretražuje vlastitu arhivu i iz nje izvlači elemente koje ponovno aktivira. Kao bot koji je izgubio kontrolu, konstantno kopa po vlastitim ladicama i folderima, u potrazi za nečime što nikako da nađe.

To dodatno mijenja odnos između mode i identiteta. Pojedinac više ne mora reći: „Ja sam minimalist” ili „Ja sam romantična osoba.” Može uzeti minimalistički kroj, romantičnu teksturu, vintage predmet i suvremenu obuću te ih povezati u nešto što ne pripada potpuno nijednoj od tih kategorija. Identitet tako postaje kompozicija, a ne pripadnost jednoj estetici.

To ne znači da je identitet postao potpuno slobodan ili autonoman. Pierre Bourdieu nas upravo upozorava da ukus nikada nije potpuno individualan. U Distinction pokazuje kako se ukus oblikuje kroz habitus, kulturni kapital i društveni položaj. Ono što doživljavamo kao osobni izbor uvijek je povezano s društvenim strukturama koje određuju što nam je dostupno, razumljivo i poželjno.

U digitalnom dobu toj se strukturi pridružuje algoritam.

Naš se ukus oblikuje unutar sustava koji neprestano procjenjuje na što reagiramo i zatim nam nudi još sličnog sadržaja. Paradoks je očit: nikada nismo imali više mogućnosti individualnog izražavanja, a istodobno nikada nismo bili izloženi tolikoj količini istih vizualnih obrazaca. Individualnost stoga nije nužno suprotnost kolektivnom. Ona se proizvodi kroz selekciju unutar ogromnog kolektivnog vizualnog bazena.

Upravo zato suvremeni modni identitet možemo razumjeti kao kuriranje fragmenata. Pojedinac ne izmišlja nužno svaki element svojega stila, nego bira među već postojećim kulturnim znakovima. Ono što postaje individualno nije nužno sam predmet, nego odnos između predmeta. Drugim riječima, identitet nije uvijek sadržan u pojedinačnom komadu nego u njegovoj kombinaciji s drugim komadima. Isti kaput može govoriti potpuno različite stvari o osobi koja ga nosi, ovisno o tome nosi li ga s trapericama i tenisicama, svilenom haljinom i nakitom ili kožnim hlačama i čizmama. Značenje se proizvodi u odnosu.

Tu se vraćamo početnoj tezi. Ako se osnovna jedinica mode promijenila, tada se mora promijeniti i način na koji o modi govorimo.

ZARA

Umjesto da pokušavamo svakog tjedna identificirati „novi trend”, možda je korisnije promatrati koji modni fragmenti cirkuliraju, kroz koje diskurse dobivaju značenje, kojim se kanalima šire i kako ih pojedinci uključuju u konstrukciju vlastitog identiteta. Trend tada postaje samo jedan od oblika društvene vidljivosti modnog fragmenta, a ne temeljna kategorija cijelog sustava.

To također znači da pojam „mikrotrenda” možemo zadržati, ali ga moramo smjestiti u širi teorijski okvir. Mikrotrend je kratkotrajna i ubrzana manifestacija modnog fragmenta. Fragment je šira jedinica: on može postati trend, ali ne mora. Može biti predmet koji kratko postane viralan, ali može biti i element koji godinama cirkulira između različitih estetika. Može nestati iz mainstreama i ponovno se pojaviti kada se promijeni diskurs. Njegova društvena važnost stoga nije određena samo trajanjem, nego njegovom sposobnošću da bude ponovno kodiran.

To je bitna razlika između stare i nove paradigme. U staroj paradigmi pitanje je bilo: što je sljedeći trend? U novoj paradigmi pitanje postaje: koji će modni elementi u sljedećem trenutku dobiti vidljivost, kakvo će im značenje biti pripisano i kako će ih pojedinci uključiti u vlastite identitetske kombinacije? Moda više nije samo sustav koji govori što trebamo nositi. Ona je sustav koji proizvodi golem broj znakova među kojima pojedinac bira.

Zbog toga se možda više ne možemo zadovoljiti definicijom mode kao neprestanog smjenjivanja trendova. Suvremenu modu bolje je razumjeti kao mrežu modnih fragmenata koji cirkuliraju između različitih diskursa i iz kojih pojedinci sastavljaju vlastite vizualne identitete. U toj definiciji trend nije nestao, ali je izgubio monopol. Postao je samo jedan od procesa kroz koji fragment dobiva kolektivnu vidljivost.

Kriza luksuza i kraj aure # može li luksuzna moda preživjeti vlastitu demokratizaciju?

Simmelova potreba za imitacijom i diferencijacijom i dalje postoji, ali više ne djeluje kroz jednu dominantnu modnu formu. Blumerova kolektivna selekcija i dalje je prisutna, ali odvija se kroz mnogo veći broj aktera i kanala. Barthesova ideja mode kao sustava znakova postaje još relevantnija jer je suvremena moda sve više organizirana kroz imenovanje, kategorizaciju i vizualnu cirkulaciju. Bourdieu nas podsjeća da individualni ukus nije oslobođen društvenih struktura, dok Entwistle i Rocamora pokazuju da se modno polje mora razumjeti kroz odnose institucija, kapitala, tijela, medija i vidljivosti. Te teorije zato nisu zastarjele zbog pojave TikToka i algoritama. Naprotiv, one nam omogućuju da razumijemo što se promijenilo.

Promijenio se odnos između mode i identiteta. Pojedinac više ne mora jednostavno preuzeti gotovu estetiku. On je može rastaviti, kombinirati i reinterpretirati. Njegov stil može biti sastavljen od elemenata koji su sami po sebi kolektivno prepoznatljivi, ali čija kombinacija postaje individualna.

Zato suvremenu modu možda treba prestati promatrati kao katalog odgovora na pitanje „što je sada moderno” i početi je promatrati kao sustav proizvodnje, cirkulacije i kombiniranja modnih znakova. Moda se nije raspala zato što više nema jedan dominantan trend. Ona je promijenila svoju paradigmu. Od kolektivne estetike pomaknula se prema fragmentu, od fragmenta prema kombinaciji, a od kombinacije prema identitetu.

Ako je nekada moda funkcionirala poput rečenice koju društvo zajednički izgovara, danas više nalikuje jeziku u kojem svatko od dostupnih riječi sastavlja vlastitu rečenicu. Možda je najveći izazov suvremene mode manje pitanje što je novo, a mnogo više pitanje što ćemo od svega dostupnog prepoznati kao svoje.

Literatura

• Barthes, R. (1990). The Fashion System. Berkeley: University of California Press. (Originalno izdanje: Système de la mode, 1967.)
• Barnard, M. (2002). Fashion as Communication. 2nd ed. London: Routledge.
• Blumer, H. (1969). Fashion: From Class Differentiation to Collective Selection. The Sociological Quarterly, 10(3), 275–291.
• Bourdieu, P. (1984). Distinction: A Social Critique of the Judgement of Taste. Cambridge, MA: Harvard University Press.
• Crane, D. (2000). Fashion and Its Social Agendas: Class, Gender, and Identity in Clothing. Chicago: University of Chicago Press.
• Davis, F. (1992). Fashion, Culture, and Identity. Chicago: University of Chicago Press.
• Entwistle, J. (2000). The Fashioned Body: Fashion, Dress and Modern Social Theory. Cambridge: Polity Press.
• Entwistle, J., & Rocamora, A. (2006). The Field of Fashion Materialized: A Study of London Fashion Week. Sociology, 40(4), 735–751. https://doi.org/10.1177/0038038506065158.
• Hebdige, D. (1979). Subculture: The Meaning of Style. London: Methuen.
• Kawamura, Y. (2005). Fashion-ology: An Introduction to Fashion Studies. Oxford: Berg.
• Lipovetsky, G. (1994). The Empire of Fashion: Dressing Modern Democracy. Princeton: Princeton University Press.
• Lipovetsky, G., & Serroy, J. (2013). L’esthétisation du monde: Vivre à l’âge du capitalisme artiste. Paris: Gallimard.
• Rocamora, A. (2016). Mediatization and Digital Media in the Field of Fashion. Fashion Theory: The Journal of Dress, Body & Culture, 21(5), 505–522. https://doi.org/10.1080/1362704X.2016.1173349.
• Rocamora, A. (2013). Framing the Fashion Scene: Fashion, Photography and the Media. London: I.B. Tauris.
• Simmel, G. (1957). Fashion. American Journal of Sociology, 62(6), 541–558. Originalno objavljeno 1904.
• Svendsen, L. (2006). Fashion: A Philosophy. London: Reaktion Books.
• Veblen, T. (1899). The Theory of the Leisure Class. New York: Macmillan.
• Wilson, E. (2003). Adorned in Dreams: Fashion and Modernity. Rev. ed. London: I.B. Tauris.
• Entwistle, J. (2015). The Fashioned Body: Fashion, Dress and Modern Social Theory. 2nd ed. Cambridge: Polity Press.
• Aspers, P., & Godart, F. (2013). Sociology of Fashion: Order and Change. Annual Review of Sociology, 39, 171–192.