Era neprekidne povezanosti, stalne dostupnosti i ubrzane svakodnevice, postavlja samoću kao sve vrjedniji prostor. Razne bitne i nebitne poruke stižu bez prestanka, društvene mreže traže našu pažnju, a granica između privatnog i javnog života gotovo je nestala. Živimo brzo, reagiramo brzo i rijetko ostajemo sami sa svojim mislima. Zato se potreba za povlačenjem sve češće pojavljuje kao potreba za ravnotežom.
Ta je ideja u središtu posebne modne foto-priče „OSAMA“, koju je kao koncept i temu razradio art model Josip Joško Tešija, dok ju je fotografkinja Doris Barić pretvorila u vizualno snažnu, atmosferičnu i pročišćenu seriju fotografija.
Crno-bijeli svijet fotografija uklanja sve što je suvišno. Nema vizualne buke, nema raskoši boja ni elemenata koji bi odvlačili pogled. Ostaje čovjek, njegovo tijelo, odjeća, prostor i tišina. Josip Joško Tešija na fotografijama djeluje kao solo čovjek u potrazi za smislom – pojedinac koji se povukao iz vanjskog svijeta kako bi se susreo sa svojim unutarnjim.
„Ovo je posebna foto kampanja pod nazivom OSAMA – pojam i život koji je vrlo prisutan u današnje vrijeme življenja“, kaže Tešija.
Njegova je ideja zanimljiva zato što samoću ne tumači isključivo kao negativno iskustvo. Osama za njega može biti svjestan izbor, prostor u kojem čovjek pronalazi mir, koncentraciju i novu energiju. Postoji razlika između usamljenosti koju nam život nametne i samoće koju sami odaberemo.
„Danas je bijeg od društva, tehnologije, brzine koja gazi sve pred sobom“, objašnjava Tešija. Suvremeni čovjek izložen je različitim pritiscima, informacijama, očekivanjima i neprestanoj komunikaciji. Kada se svega toga zasiti, povlačenje postaje način da ponovno uspostavi vlastitu ravnotežu.
Tešija govori o ljudima koji dobrovoljno odlaze u svoje „oaze osamljenosti“, poput vukova samotnjaka. U toj slici nema slabosti. Naprotiv, samoća može biti izvor snage. U tišini se otvara prostor za razmišljanje, istraživanje, stvaranje, kontemplaciju i potragu za odgovorima koje u svakodnevnoj buci često ne možemo čuti.
Samoća tako prestaje biti praznina i postaje prostor.
Fotografije Doris Barić tu ideju dodatno naglašavaju. Njihova crno-bijela estetika djeluje gotovo meditativno. Prostor je reduciran, atmosfera je tiha, a figura Josipa Joška Tešije postavljena je u središte vizualnog narativa. On nije prikazan kao čovjek koji nešto traži od drugih, nego kao netko tko se povukao kako bi pronašao nešto u sebi.
Takav pristup posebno snažno rezonira sa suvremenim načinom života. Svakodnevica je hektična, gotovo uvijek smo online, povezani s ljudima koje možda ne poznajemo dovoljno dobro i izloženi količini informacija koju je teško procesuirati. Konstantna povezanost postala je normalnost, ali pitanje je koliko nam je takva povezanost doista potrebna u svakom trenutku.
Život danas jednostavno funkcionira tako. Tehnologija je postala njegov sastavni dio, društvene mreže dio svakodnevice, a dostupnost gotovo očekivano stanje. Zato se potreba za suprotnim iskustvom sve više nameće kao nužnost: ugasiti ekran, utišati telefon, zatvoriti vrata i ostati sam.
Odmak od tehnologije, ljudi, obaveza i neprekidnog protoka informacija omogućuje čovjeku da nakratko izađe iz ritma koji mu je nametnut. Tek kada prestane reagirati na vanjske podražaje, može ponovno čuti vlastite misli. To je prostor u kojem se mentalno i duhovno stanje može obnoviti.
Tešija pritom osamu povezuje i s nastankom novih ideja. Čovjeku je potrebna određena udaljenost od svijeta kako bi ga mogao ponovno sagledati. U tišini se mogu otvoriti novi vidici, razviti koncentracija i pronaći odgovori koji ostaju nedostupni kada je pažnja stalno raspršena.
Moda u ovoj priči dobiva dodatnu dimenziju. Nada Došen potpisuje odjeću, crnu tuniku T. Bahorića, dok je ogrlica u obliku mreže rad Hane Nokaj za Lapidarium. Mreža je zanimljiv detalj jer se može čitati kao simbol suvremene povezanosti – digitalnih mreža, odnosa i neprekidne komunikacije. Na tijelu pojedinca ona postaje gotovo metafora svijeta iz kojeg se pokušava nakratko izmaknuti.
Crna odjeća, reducirana scenografija i monokromatska fotografija dodatno grade osjećaj izdvojenosti. Sve je podređeno jednoj ideji: čovjeku koji ostaje sam sa sobom.
„OSAMA“ je vizualna studija suvremenog pojedinca.
Josip Joško Tešija kroz svoj koncept otvara pitanje koje postaje sve relevantnije: jesmo li danas zaista sami kada smo fizički sami ili smo, paradoksalno, najusamljeniji onda kada smo stalno povezani sa svima?
Možda nam samoća nije potrebna zato što želimo manje ljudi oko sebe. Možda nam je potrebna zato što želimo ponovno pronaći sebe među svim tim ljudima, informacijama, ekranima i obavezama.
U svijetu koji od nas neprestano traži reakciju, osama daje mogućnost da ne reagiramo ni na što. Da ponovno budemo sami sa sobom. I shvatimo da nam gadgeti i mreže i svi ti ljudi koji na njima borave - nimalo ne nedostaju.
Fotografije Doris Barić tu ideju pretvaraju u atmosferu: crno-bijelu, tihu, ogoljenu i koncentriranu na pojedinca. Josip Joško Tešija u njoj nije samo model, nego protagonist priče o čovjeku koji se povlači kako bi pronašao mir, snagu i možda – bolju verziju sebe.
Kako kaže Tešija: „Korištenje osame može biti lijek, pronalazak mira, znanja i boljeg sebe.“
Na fotografijama se nazire i snažna religijska estetika. Čiste linije, reducirani prostor i crna odjeća stvaraju siluete koje podsjećaju na mantije i redovničku odjeću, pa cijela priča dobiva gotovo sakralnu atmosferu. Crna je estetika kontemplacije, povlačenja i unutarnjeg mira. Vizualni minimalizam djeluje kao da vrijeme na trenutak prestaje postojati – ostaje čovjek pred samim sobom.
Ta duhovna dimenzija nadilazi suvremeno doba. U njoj možemo prepoznati potrebu koja postoji stoljećima: čovjek se, bez obzira na vrijeme u kojem živi, imovinu koju posjeduje, društveni status ili stupanj tehnološke razvijenosti, vraća tišini kada traži odgovore koje mu vanjski svijet ne može ponuditi. Mijenjaju se odjeća, gradovi, tehnologija i način života, ali potreba za utočištem ostaje ista. Nekada je to bila ćelija, samostan, pustinja ili osamljena kuća, danas to može biti vlastiti stan, priroda ili jednostavno trenutak u kojem se isključuju telefon i sve vanjske distrakcije.
Zato religijska estetika „OSAME“ ne djeluje kao citat prošlosti, nego kao podsjetnik na nešto trajno u ljudskom iskustvu. Mantija u ovoj vizualnoj interpretaciji može postati simbol odricanja od suvišnog, a crna odjeća svojevrsna uniforma unutarnjeg mira. Čovjek se svlači od svega što ga definira izvana kako bi se susreo s onim što ostaje kada nestanu status, novac, tehnologija i društvene uloge.
U tom smislu „OSAMA“ govori o potrebi koja pripada svakom stoljeću. Bez obzira na to živi li čovjek u samostanskoj ćeliji ili suvremenom gradu, posjeduje li malo ili mnogo, živi li u svijetu knjiga ili ekrana – potreba da se povremeno povuče, utiša i pronađe vlastito unutarnje utočište ostaje nepromijenjena.
