Suzana i ja odrasle smo doslovno udaljene par kuća, no sve do nedavno nisam znala da – skuplja autiće. Ali ne bilo koje, već totalno obožava Mini Morris. Kad priča o njima, o tim malim slatkim autićima, oči joj se zasjaje, a lice joj najednom poprimi totalno zaljubljen izraz. Wow. Ovo je priča. Inače, Suzana radi kao casting manager u Supercasting agenciji. Ona, dakle, za radnog vremena radi reklame, odnosno bira ljude za uloge, statiste i one glavne, no ovoga puta upravo je ona u fokusu, glavni lik. I njezina strast za nečim, a to smatram da je jedan od najboljih začina života. Kad te nešto toliko pokreće, u mentalnom smislu. I tako sam je nažicala da mi ispriča svoju priču, kako je sve to krenulo…
Suzana: Kao mala sam se uvijek pitala zašto je za djevojčice određena roza boja, a za dječake plava.
Zašto djevojčice na rođendanima ne bi dobile autiće ili pak dječaci lutke? Tijekom odrastanja, shvatila sam da postoji nepisano pravilo te da se zapravo sve dječje igračke dijele na muške i ženske. Kako sam rođena u srpnju, nisam imala sreće imati tzv. dječje tulume. S obzirom na to, propustila sam i sve zabavne poklone, koji bi se potom sveli na "evo ti novci, pa si kupi sama što želiš" poklone najuže obitelji. Zapravo od početka svog djetinjstva, nisam bila sigurna u to što mi se sviđa od igračaka. Jedina igračka koja mi je ostala u pamćenju iz tog doba je medo, koji je zapravo univerzalni poklon i za djevojčice i dječake.
Suzana Zubčić
Sljedeća situacija koja mi je ostala u sjećanju iz mojih je srednjoškolskih dana.
Sebe iz tog razdoblja pamtim kao rock/punk djevojku koja je sa svojim društvom provodila vrijeme u kvartu slušajući gitaru. Obzirom da sam imala većinom ženski razred, podjela je naravno bila između šminkerica i rokerica. U zadnjem razredu srednje škole već započinju uzbudljive priče o polaganju vozačkog i naravno, tko će voziti koji automobil. Mene u to doba još nisu automobili, niti mi je ikad bilo bitno koji auto vozi moj dečko i slično.
No, jednog dana sve se mijenja – na Hreliću, gdje sam provodila dosta vremena kao tinejdžerka, u potrazi za vintage komadima, nađem fotografiju starog modela Mini Morrisa i tu se dogodi ljubav na prvi pogled. Tada čvrsto odlučujem da je to jedini automobil kojeg ja želim. Naravno, nakon toga pokušavam pronaći način da pronađem taj automobil, ali bez puno sreće.
S dvadeset godina polažem vozački i na kraju kupujem cjenovno najpristupačniji auto koji će služiti svojoj funkciji, naravno još uvijek sanjajući o Mini Morrisu.
Kako su godine prolazile, taj san je bio sve udaljeniji. Međutim, to me nije spriječilo da ostanem Mini obožavatelj. Moje istraživanje je pokazalo da kupnja starijih verzija Minija danas nije toliko isplativa, ne toliko zbog njihove cijene već mogućih popravaka i dijelova.
I tako od tad nastavljam skupljati sve modele koje mogu pronaći.
Većinom su to moderne verzije Minija, sada poznatijeg kao Mini Cooper. Sada sa sigurnošću mogu tvrditi da je svaki sedmi automobil u Zagrebu gdje živim Mini Cooper. Ističe se svojim različitim bojama i specifičnim detaljima koje povlači još iz prošlosti.
Jedan dan primam poziv od svoje prijateljice Martine...
Javlja da će me skupiti i da idemo na kavu. No, ona me iznenadi pojavivši se ispred moje kuće u Miniju. Tada sam napokon imala priliku sjesti u taj automobil, od svoje srednje škole pa do 36-te godine sam čekala taj trenutak.
Naravno morala sam sve ovjekovječiti slikom, iako je kiša padala, ali ništa mi u tom trenutku nije bilo bitno. U svijetu vjerojatno postoje obožavatelji poput mene, no ja sam trenutno zadovoljna i s malim automobilima koje redovito skupljam, čak i u svojoj 40-toj godini.
Na jednom snimanju sam upoznala gosp. Darka, koji je zaljubljenik u Harley motore i starinske automobile.
On mi je potom poklonio najljepši Mini kojeg trenutno imam u svojoj kolekciji. Koja nije velika, ali je meni toliko bitna i lijepa.
U budućnosti planiram, možda kada budem u mirovini, iznajmiti starinski mini i jedan dan uživati onako kako sam zamišljala od srednje škole.
