Sad ramble

Što reći? Koju posluku porati?

Sanja gdje si, šta je s blogom? A, evo me, vratila sam se, ne skroz ali ide ka tome. Pa što ti je? A što nije?!

Ovo je malo drukčiji post. Ono, nije baziran samo na predivnočama kojima se svakodnevno trackamo, ali je o onome što nosimo na leđima svakodnevno - život.

Cijelo ljeto sam radila, radila i radila. I to 10 sati dnevno. Bez da se bunim. I još sam k tome putovala na posao svaki dan. I voljela sam to, iako to nije posao koji je nužno moja struka, ali eto, radi se jer se treba preživjeti, a ne radi raznoraznih luksuza. Posao je luksuz danas, što je je. I tako je prošlo ljeto. Radila sam ko konj, nisam zaradila, a ono što sam zaradila dala sam na dugove, pomogla drugima i ostalo mi je dovoljno za jednu prosječnu stanarinu. Sada sam opet kod roditelja. Jer posla nema, a tražim ga religiozno svaki dan. Posao mi je da tražim posao. Bilo kakav.

Navršila ja 24. Bila sam sama za rođendan. Roditelji na putu. Gdje ti je dečko Sanja? A pa nemam ga. Prekinula sam i devetogodišnju vezu. Zašto? Jer sam shvatila da sam sve te godine voljela nekoga tko ne voli mene. Volio je on, sebe i društvo.  Ali ne mene. Pa sam otišla. Ali nisam sama. Imam sebe, najbolja smo ekipa. I mačke, naravno. To je moj život.

Zašto ne pišeš? Jer sam ostala bez riječi. Čitav život imam nešto nadodati, stalno je moja zadnja, svakom loncu poklopac. Eto, dogodilo se i to da ja začepim. Koliko se čovjek može razočarati i opet se smijati od sreće u jednom danu, mjesecu? Meni je to postala rutina. Razočarava me uporno netko koga sam već otpisala, netko tko me neće pustiti na miru, prijatelji su postali neprijatelji, eto bez razloga. Kada ti je teško, onda će se svi urotiti jer zašto bi netko bio na tvojoj strani kada ti je teško?

I ona shvatiš da ništa od toga nije bitno. Uopće. Dovoljno  ti je 3 (i manje) ljudi u životu. Ili ni to. Posveti se sebi. To je bitno danas. Jer ti živiš svoj život. Ti si cijeli život sa sobom. Jer i taj život, za koji trenutno misliš da je bijedan, je magičan, najvrijedniji i najljepši. Živite ljudi. Svaki dan kao da je posljednji, klišej da, ali tako je. Zašto? Jučer sam izgubila dragu prijateljicu, djevojku iz škole, iz iste klupe, preminula je nakon ozljeda dobivenih u prometnoj. A nije fer. I nije trebala otići. I volim te Mirna. Uvijek ću te voljeti moja Natali Dizdar.

I eto. Svaki dan neka odvratna vijest, samo nas to i okružuje. A ja opet nađem radost svaki dan, vrijednu spomena, smijeha i slave. Život, ma koliko mislila da je prazan, je najvrijednije što imaš, jer netko nema ni to. Zahvali svaki dan na dahu, na sposobnostima i na ljubavi koju imaš. Voli svaki dan, ne čekaj sutra. VOLI.

Eto, vratila sam se. Trebalo mi je da se ispušem. Valjda nakon ovoga ide post o kozmetici.

Peace.