Posljednjih mjeseci Zagreb je poprimio novu, gotovo privremenu vizuru. Grad je uronjen u skele, obavijen mekanim tkaninama koje skrivaju pročelja i čine ga sivim, utišanim gradilištem. Umjesto da ostane tek u toj bezličnosti, Damir Fabijanić, jedan od ključnih hrvatskih fotografa, odlučio je intervenirati u tu svakodnevicu. Umjesto prašine i platna, pročelja su dobila – fotografije.
Projektom kojim je 13 zgrada obložio vlastitim radovima, Fabijanić je osmislio izložbu na otvorenom, izložbu koja nije bila smještena u galeriji, nego u samom srcu grada. Urbani prizori, otisnuti na njegovom printeru i postavljeni uz njegovu osobnu asistenciju, pretvorili su monotonu funkcionalnost skela u privremeni muzejski prostor. Taj proces bio je i performativan: umjetnik se penjao, pomagao u montaži, sudjelovao u svakom koraku realizacije. Projekt traje do kraja rujna.
U toj gesti nije bila samo želja da se oplemeni vizura, nego i jasna poruka i privremeni prostor može postati mjesto kulture, ako se njime promišljeno upravlja. Posebno je snažan intimni sloj postavljenih motiva na zgradi policijske postaje u Vlaškoj, vrlo blizu mjesta njegova rođenja i odrastanja.
Cijeli projekt najava je i autorove nove knjige koja okuplja više od 70 fotografija Zagreba, a završit će s njih oko 120. Fabijanić tu pripovijeda vlastitu, duboko osobnu priču o gradu, istodobno intimnu i dokumentarnu. Simbolika je očita: na pragu sedamdesete godine života, autor bilježi grad iz vlastite memorije i ostavlja ga novim generacijama.
Samo mjesec dana prije Zagreba, Fabijanić je postavio u Stonu izložbu Dubrovački ljetnikovac. Naime, nakon trideset godina rada i istraživanja, autor je po prvi put uspio cjelovito predstaviti ladanjsku arhitekturu dubrovačkih ljetnikovaca, odnosno jednu od ključnih tema nacionalne graditeljske baštine.
Inflight magazin Croatie Airlinesa: naslovnice kao identitet
Jedno od najvažnijih Fabijanićevih poglavlja vezano je uz Inflight magazin aviokompanije Croatia Airlines, časopis koji je, zahvaljujući upravo njegovom radu, postao i ostao jedan od najljepših na hrvatskom medijskom nebu.
Fabijanić je gotovo osamnaest godina bio urednik fotografije i glavni fotograf magazina. Prvi je broj, 1993. godine, prozvan „nultim časopisom“: „Bio je užasan“, prisjeća se. I tada su ga zvali, prisjeća se, da napravi nešto, spasi stvar. Intervenirao je vlastitim prijedlogom i postavio kvadrat kao vizualni element koji je odredio estetiku naslovnica. Taj je znak postao prepoznatljiv, gotovo logotip u slikovnoj formi, simbolički vezan uz hrvatski prostor i identitet.
Vrlo brzo, s dolaskom grafičke urednice Ivane Ivanković, časopis je dobio novu dinamiku, ispričao je. Tako je fotografski rukopis postao nosivim elementom tog časopisa. Otoci, pejzaži, urbani prizori, sve je bilo strukturirano kroz kvadrat, a priče su se slagale kao fotografski eseji.
U to se vrijeme Fabijanić profilirao i kao ključni suradnik Hrvatske turističke zajednice, donijevši im prijedlog od 16 plakata Hrvatske, koji su zatim i realizirani. Time je ne samo pridonio oblikovanju vizualnog identiteta zemlje u tranzicijskom razdoblju, nego i potvrdio svoju ulogu jednog od rijetkih fotografa koji su sustavno radili na „javnoj slici“ Hrvatske.
Naslovnice Inflighta funkcionirale su kao autonomne fotografije. Bile su čiste, jednostavne, vođene vrhunskom tehničkom i estetskom kvalitetom. „Fotografija je tada nosila naslovnicu,“ kaže Fabijanić. „Danas se naslovnice zatrpavaju informacijama, a fotografija je izgubila status quo. Ne smijemo si dopustiti rušenje kriterija.“
Između naslovnica, plakata i arhitektonskih motiva, Fabijanićev opus obuhvaća i tisuće portreta.
U časopisu "Iće i piće "objavio je 14.078 fotografija, izuzetan korpus nastao gotovo dokumentarističkim pristupom. „Fotografirao sam ljude u trenutku, usred dijaloga. Kuhare i hranu snimao sam bez obrade, u realnom vremenu. Ne čekam dugo na kadar, pogotovo u digitalnom dobu, želim maksimalno iskoristiti trenutak.“
Isti pristup prenio je i na portrete arhitekata u časopisu Oris. Tamo je, postavljajući svjetlo i krećući se kroz prostor, bilježio autore na licu mjesta, unoseći spontani moment u portret. Na isti način u 17 je dana snimio jednog od najvećih arhitekata današnjice, Jacquesa Herzoga u Baselu, i chefa Renéa Redzepija u San Sebastianu. „Dva potpuno različita profila ljudi, a srećom, uspio sam ih jednako snažno uhvatiti.“
Za njega je to bila praksa, ali i filozofija: koncentracija na temu, hvatanje onoga što se nudi u datom trenutku, bez uljepšavanja, obrade i inscenacije.
Unatoč opusu koji već sada graniči s monografskim, Fabijanić ne prestaje otvarati nove teme.
Trenutno radi na najmanje pet projekata. Jedan je Trilogija socijalizma (Haludovo, Galeb, Brijuni), svaka tema od njih nosi u sebi povijesnu, ali i simboličku težinu i ta ga tema posebno ga intrigira kao ideja knjige o socijalizmu: „Niti jedan fotograf nije napravio knjigu o socijalizmu. Ja ću to napraviti.“ U toj izjavi sabrana je njegova dosadašnja praksa, kombinacija osobne memorije, društvene odgovornosti i umjetničkog istraživanja.
Damir Fabijanić jedan je od rijetkih fotografa koji se ne može svesti samo na ulogu svjedoka ili kroničara. On je istodobno autor, urednik, konceptualist i performer. Od intervencija u urbano tkivo Zagreba, preko čistih naslovnica Inflighta, do intimnih portreta arhitekata i chefova, njegova fotografija uvijek je nosila slojeve: identitet, memoriju, estetiku i priču.
Njegov rad svjedoči kako fotografija, iako danas marginalizirana u medijima zatrpanima digitalnim slikama, još uvijek može biti nositeljica vizualnog jezika. U tome je i njegova poruka: kriteriji se ne smiju rušiti, jer fotografija, kada je vrhunska, ima snagu oblikovati i grad i kulturu, i sjećanje te ostaje kao otisak za budućnost.
