Imale smo naše malo druženje književnog kluba, ovaj put u Cukeraju, i kak svako malo nekoga 'ugostimo', ovaj put bila je to Jasmina Đurović – super nam je uletjela u spiku o novim kolačima koje smo probale (cheese cake s bučom, kesten pita i sl).
Jasmina i Max
Ona je majstorica u kuhinji, imala je sa suprugom uspješan restoran u Dubrovniku, kad je čuješ kak priča o kuhanju, čak je i mene zaintrigirala.
Zamolila sam je da mi napiše nešto o sebi, klopi, savjetima kako kupiti ribu na Dolcu… dobra je priča. Evo što mi javlja.
Zagreb je naš drugi dom
Godinama dolazimo tu kad god možemo tu su nam kumovi, obitelj , prijatelji. Uvijek smo imali neki plan za budućnost da se tu i preselimo. Šest godina smo u rodnom Dubrovniku bili vlasnici jednog malog obiteljskog restorana. U kratkom roku se pročulo za njega jer smo se trudili da se naši gosti osjećaju ugodno, kao da su kod nas doma na ručku. Imali smo divne osobe oko nas od kojih smo nabavljali domaće vino, svježi sir, jaja, povrće…
Nije nas zanimala opcija od 100 jela
Nismo željeli kad gost sjedne u naš restoran da mu se zamantra dok lista menu. Naša karta je bila mala i skromna, oku i nepcu zanimljiva.
Međutim, kao i dosta drugih ugostitelja i nas je zadesila – korona. Teško je opstati i raditi ako nemaš za koga. Aerodrom zatvoren, kruzeri ne plove… sve se nekako brzo odvijalo.
Taj lockdown je nekako svih uzdrmao
Dosta naših kolega se našlo u sličnoj situaciji. Neki su uspjeli prodati lokal, neki prisiljeni vratiti ključeve svojih lokala... sve je na par mjeseci stalo.
Mi smo tada odlučili neki mir pronaći uz more
Ribarili smo, lovili ribu, brali šparoge, naravno nismo zaboravili ni kvasac koji je vjerujem svima u lockdownu postao najbolji prijatelj.
Od svakodnevnog kruha do raznih kifli, focaccia i fritula. Mislim da tih par mjeseci nema tko nije "prokvasao".
U međuvremenu je naš stariji sin odlučio studirati u Zg
Nije nam dugo trebalo da shvatimo da je to trenutak koji smo čekali i koji treba iskoristiti i otići.
Suprug je došao par mjeseci ranije i odmah počeo raditi u jednom restoranu
Zahvaljujući njegovom dugogodišnjem iskustvu u ugostiteljstvu i ljudima koji vjeruju u njega bez problema je našao posao. Život u Zagrebu je dosta brži nego u Dubrovniku.
Ovdje stvarno svi žive 300 na sat cijelu godinu. Ja sam trenutno doma pa se mogu prilagoditi svojoj obitelji. Kao pravi Dubrovčani, ručamo pretežno u 12:00.
Kako smo trenutno smješteni u centru tako je moje najdraže mjesto postalo Dolac
Svako jutro ga posjećujem. Sjećam se da su mi uvijek govorili, kad bi htjela naručiti neku ribu za svoj restoran u Dubrovniku, da to nije baš jednostavno jer - sva riba ide za Zagreb - . Nisam to baš razumjela jer ipak mi imamo more pod nosom. Dok se nisam sama uvjerila.
Dakle, nema čega nema. Od gavuna, grdobine, zubataca, raže do morskog psa i velikih tuna. I to svaki dan!
Sva riba sjaji i blista i ono najbitnije - svježa je
Ako su ribi oči mutne, upale i tmurne, bježite od takve ribe. Moraju biti bistre. Škrge moraju biti vlažne i crvene boje.
Koža glatka, metalnog sjaja. Sve su to neke komponente koje treba provjeriti prije kupnje, a onda kad ju kupite poigrajte se s njom.
Primijetila sam da dosta Zagrepčana igra na sigurno - red za srdele je uvijek najveći
I druga riba je zdrava, možda mrvicu skuplja, ali možete je iskoristiti, a opet biti u plusu.
Možete od jedne malo veće ribe napraviti i 3 jela. Od kostiju i glave juhu, tartar ili carpaccio… što god, pustite mašti na volju.
Kako volim ići na Dolac, skompala sam se s nekoliko kumica kod kojih se opskrbljujem svakodnevnim namirnicama
Najviše volim kuhati juhe. Bez juhe ne mogu zamisliti ručak. To je neki početak. Bila ona od buče, tikvica, mesa ili ribe... nekako je juha u nas obavezna!
Riba je na meniju 3-4 puta tjedno. Volimo sve. Raznovrsno. Volim se igrati i isprobavati uvijek nešto novo.
Volim praviti rižote. Rižot od šparoga je moj specijalitet.
Nekako je to jelo koje je ujedno obilježilo naš restoran. Svi su ga voljeli i njemu se vraćali.
Volim sarme, menestru... kod nas se uvijek nešto krčka u loncu.
Tako da možda jedan dan Zagrebe dragi namirišeš nešto jednostavno i zanimljivo, neko novo malo mjesto, gdje će svi dolaziti na obiteljsko druženje, nešto naše, nešto za dušu!
Sin Karlo i ulov
