"Ovamo, po izbor luđaci i sanjari!" (Tin Ujević) ❤️
- Dečki, oćete me vodit u Komižu na ljeto?
Skitnica kakva jesam, u Komiži sam do sad uvijek bila samo u prolazu, ali ljubav je bila na prvu. Vjerojatno i radi njih mojih koji su me u njoj dočekali, a i radi svih priča koje mi o njoj već godinama pričaju.
PIŠE: ROMANA STANISLAV
Jako sam se veselila ljetu, ali mi jedna misao nikak nije išla van iz glave: kad bi se barem našao kakav brod s kojim bi se dalo iz Komiže zaploviti do nekog obližnjeg otoka, pa napokon posjetiti Brusnik, jedan od dva naša vulkanska otočića. A kad bih samo mogla upoznati Svetac i prošetati njegovim stazama... Ali kako kad je Svetac u privatnom vlasništvu, ne može na njega bilo tko?
Svi izleti koje sam pronalazila bili su neki turistički i komercijalni, ali to mi nikad nije bilo zanimljivo.
Srećom, poznaju me, znaju oni kaj ja tražim, a i udomaćili su se već u Komiži pa znaju i za one koji ne plaćaju oglase kako bi se za njih znalo.
- Ima ti jedan čovjek koji radi izlete sa svojim jedrenjakom, pogledaj si stranicu Eleonora Adventures, tebi će se to sigurno dopasti. Plovi sa svojim udomljenim psom, a ide i na Jabuku. S pesekom sam već bila kupljena, a na sami spomen Jabuke lovila me ona teško opisiva euforija: maštam o Jabuci već preko 10 godina.
- Da nazovemo da se najavimo da bi išli s njim?
- Zovi, zovi odmah!
Malo sam tad znala koliko će to biti posebno putovanje i koliko je riječ izlet nedostojna onog kaj nas čeka. Jabuka. Napokon, Jabuka! Nisam se usudila previše se ni nadati, trebaju more i vjetar to i dozvoliti još.
Kapetana Darka Zankija i njegovu vjernu suputnicu Calypso sam na kratko upoznala večer prije isplovljavanja.
Dopao mi se na prvu: konkretan i odrješit, pomalo rezerviran jer još nezna s kim ima posla, a takve ljude cijenim - takve ne možeš kupiti.
Pridružit će nam se i njegov prijatelj Hrvoje, planinar i penjač koji ima veliku želju popeti se na vrh Jabuke. Malo me štrecnulo oko srca kad sam saznala da će nam se pridružiti iskusni penjač - to je za mene značilo da bih se možda i ja mogla probati penjati. Pročitala sam par opisa o usponu na Jabuku, činilo mi se izvedivo, ali nisam puno razmišljala o tome u naprijed.
Okupili smo se na kavi ispred broda već sljedeće jutro, svih 6 članova posade: naš kapetan Darko i njegova Calypso, Hrvoje, Žaki, Lobel i ja. Plan za prvi dan su nam Brusnik, pa Svetac. Prespavat ćemo na brodu, pa sljedeće jutro isploviti prema Jabuci.
Ukrcali smo se na Odysseus, kapetan je odvezao brod, a Caly je malo - malo išla u ophodnju kao iskusni i apsolutno nezamjenjivi član posade. Kakav je to pas i koliko je snažno povezana sa svojim vlasnikom teško je opisati, ali prekrasno za gledati.
Odjuri s krme na provu, pa se propne na stražnje nogice i gleda preko ograde, u sekundi je nazad po drugom boku, pa s krmene klupe gleda u nazad, prisutna, a nenametljiva. Kad smo isplovili, smjestila se svom kapetanu pod noge i nismo znali za nju dok se nismo približili našem prvom odredištu, otoku Brusniku.
Brusnik je pravo malo čudo.
Do staze koja vodi s jedne na drugu stranu otočića popeli smo se po stijenama (da ste samo mogli vidjeti Caly kako se kao mala divokoza popela u dva spretna skoka, pa odjurila dalje svojim putem), a naš kapetan nam je putem pričao o otoku.
Ovdje živi endemska vrsta guštera, gnijezde se galebovi, rastu kapari... Što dalje hodaš po otoku, otkriva ti sve više svojih tajni: stazom smo došli do klanca u kojem se nalaze bazeni s morskom vodom koje su komiški ribari davno sagradili kako bi u njima čuvali ulovljene jastoge.
Na izlasku iz klanca dočekala nas je padina od golemih tamnih oblutaka s ponekim pravilno raspoređenim stožcem složenim od tih istih oblutaka: služili su ribarima za sušenje mreža. Vide se po otoku i ostaci malih nastambi u koje su se ribari sklanjali od vjetra i sunca. S vrha padine otvara se pogled na prekrasnu plažu od tamnih oblutaka, plavo more i otok Svetac.
Kombinacije boja na otoku su gotovo nestvarne: tamne magmatske stijene i obluci, zeleno raslinje i alge u bazenima, a sve skupa okruženo plavim morem i vedrim nebom.
Još jedna stvar me jako razveselila: Hrvoje je u obilasku našao veliku vreću u koju smo putem prikupili nešto otpada i barem djelomično oslobodili otočić od nemilih ljudskih tragova. Nikad, ali baš nikad neću razumjeti ljude koji ostavljaju smeće za sobom, pogotovo na ovakvim mjestima.
Uživali smo još malo u razgledu i Darkovim pričama, pa se laganim korakom vratili na brod i zaplovili dalje prema otoku Svecu.
Caly je otišla u svoju redovnu ophodnju po brodu, pa gurnula glavicu svom kapetanu pod ruku: malo su se porazgovarali i pomazili njih dvoje, a onda se opet smjestila pod svoju klupčicu na krmi.
Svetac je otok u vlasništvu obitelji Zanki, obitelji našeg kapetana. Neke priče koje nam je ispričao putem neću podijeliti jer mislim da ih trebate čuti i osjetiti od njega, našeg domaćina.
Ovdje bi to bile tek riječi na papiru, a tamo na brodu, na moru, s pogledom na otok, te riječi su odjednom bile uspomene, osjećaji, ponos, sreća pomiješana s nostalgijom i osjećaj pripadnosti koji je nesebično podijelio s nama. Tu negdje na moru, na ruti njegovih predaka, učinilo mi se da smo sve manje stranci i da postajemo prijatelji. Tu negdje na moru, na ruti njegovih predaka, osjetilo se kako se vraća svom domu.
Calyn instinkt i iskustvo su proradili čim smo se približili stijenama Sveca - probudila se i krenula u ophodnju po svom uobičajenom rasporedu - bez ikakvog nama vidljivog razloga, svaki put kad bi se približili nekom otoku, ona bi se prenula iz sna i sa svog mjesta krenula u obilazak, očito sretna i uzbuđena. I ona je tu doma.
Kad je spretno smjestio brod na svoje omiljeno mjesto, Darko je pripremio marendu i predložio nam plan za ostatak dana. Nikome nije dao da pomogne, mi smo njegovi gosti i sve će on, stvarno je pravi domaćin.
Nakon predaha, zaputili smo se u istraživanje Sveca. Još jednom smo se preko stijena popeli do staze, opet uz Darkove priče. Još s broda, kad smo se dovoljno približili otoku, pokazao nam je tri velike kamene kuće na Svecu, sve tri u vlasništvu obitelji Zanki.
Nekada je u njima stanovalo 10 obitelji, ukupno sedamdesetak ljudi. Na terasi jedne od Zankijevih kuća ćemo kasnije ručati, ali za sada smo ovdje zastali samo kako bismo ostavili višak stvari prije planinarskog pohoda.
Putem do samostana, prvo smo zastali kraj špilje u kojoj je nekad davno živio jedan od Darkovih predaka.
Ispred špilje se nalazi i prva i jedina krušna peć na otoku koja je i dalje u funkciji. Darko je štapom razmicao paučinu s puta i ubrzo smo strmom šumskom stazom stigli do ostataka benediktinskog samostana građenog početkom 11. stoljeća.
Prema veličini gustirne koja je do dan danas savršeno očuvana može se pretpostaviti da je ovdje boravilo i do tridesetak redovnika.
Samostan je bio nastanjen do 15/16. stoljeća. Kapelica samostana je, priča Darko, bila relativno dobro očuvana do iza Drugog svjetskog rata nakon kojeg je poslužila kao meta za topove novopridošle JNA. S ovog južnog vrha Sveca visokog tristotinjak metara prostire se predivan pogled na Brusnik, Biševo i Vis.
Krenuli smo dalje u istraživanje: spustili smo se natrag do križanja puteva gdje nas je naš domaćin dočekao s najslađim, netom ubranim smokvama. Kratko smo odmorili prije novog uspona put popularno nazvane Teutine kule na drugom kraju otoka.
Kula je vjerojatno bizantska osmatračnica iz vremena cara Justinijana, što se da zaključiti po osmatračkim prozorama koji su građeni u obliku križa, odnosno gljive, u bizantskom stilu.
Osmatračnica je služila za rana upozorenja na moguće neprijatelje na važnom pomorskom putu između Italije, južnog Jadrana, srednjedalmatinskih otoka i sjevernog Jadrana. Također prema veličini gustirne, može se pretpostaviti da je ovdje obitavalo desetak vojnika. Uživali smo još neko vrijeme u pogledu i Darkovim pričama i zamišljali kako je život ovdje izgledao tada, prije nekih 1500 godina.
Spustili smo se do terase Zanki kuće gdje su nas dočekali dražesni i pitomi magarci. Naš domaćin nam je priredio ručak, a Caly je neumorno tjerala magarčiće s terase, čisto toliko da im pokaže tko je ovdje gazda. Nakon ručka i zdravice spustili smo se stazom natrag do broda pa uživali u kupanju nakon vrućeg dana, istraživanja i planinarenja po otocima.
Večer je bila jako ugodna, družili smo se na krmi i pijuckali gemište. Kako je počeo padati mrak, magija je počela rasti: planktoni su svijetlili u moru kao krijesnice, nikad do sad nisam vidjela takve.
Umjesto muzike, slušali smo cvrčke s obale, valove koji se razbijaju o stijene Sveca i ugodno ljuljaju brod.
Umjesto lampica na brodu, atmosferu su nam radili milijuni zvijezda na noćnom nebu koje nam je priredilo i pravu predstavu svojim Suzama svetog Lovre. Takvo nebo si ne možete ni zamisliti dok se ne odmaknete negdje daleko od naseljenih mjesta.
Lijepi razgovori potrajali su do dugo u noć, a na spavanje smo odlazili jedan po jedan, kako bi nekog svladao umor od savršeno provedenog dana. Kao i obično, na spavanje sam otišla među zadnjima, teško mi se bilo odreći tog neba i tog osjećaja. Popela sam se na svoj ležaj na katu i zaspala ko klada - dan mi je bio toliko lijep i ispunjen da se nisam sjetila niti pomisliti na sutra, u san prizivajući jedino Eleonorine sokole koji kruže nad strmim liticama ovog neobičnog otoka.
Probudila sam se uz onaj poznati zvuk valova i cvrčaka, zrake sunca i ljuljanje. Kapetan i dio posade već su debelo bili na nogama i spremni za isplovljavanje. Odlučila sam da ću se još malo izležavati, ali nisam dugo izdržala: pa mi plovimo prema Jabuci, želim biti na palubi kad se ukaže ta suluda vulkanska stijena usred ničega!
Putem sam si smućkala neku kavicu da zadovoljim ritual, zaželjela budnima dobro jutro i pogledala prema horizontu - evo je, već se vidi! Neko vrijeme smo proveli u tišini, samo gledajući prema horizontu, svatko u svojim mislima. Eno je, sve je bliže! Uzbuđenje je raslo i razbudilo nas do kraja, a ja sam bila sretna ko prase - upravo mi se ispunjava dugogodišnja želja, tu je, nadomak, postaje opipljiva i stvarna.
I sinoć smo pričali o Jabuci i o usponu na nju. Hrvoje i ja smo slično razmišljali - nema odluka unaprijed, idemo vidjeti kak to izgleda pa ćemo biti pametniji. Ujutro je Hrvoje postao odlučniji i potpuno sam ga razumjela.
Jabuka iz jednog kuta izgleda kao profil lica nekog božanstva kako izranja iz mora. Spektakl!
Vrijeme je proletilo i stigli smo pod te crne stijene, galebovi su nadlijetali otok, a Darko nam je obećao da ćemo svi stati na Jabuku. Jedino je jadna Caly izvisila, brine se on za njezine jastučiće na capama i oštre stijene koje bi ih mogle povrijediti. Tu smo, sami smo, usred ničega pred našim malim vulkanom, koji se ne čini nimalo malim dok plutaš ispod njega.
Hrvoju, pa i nama ostalima, počeo je pokazivati i objašnjavati rutu kojom se može popesti do vrha, kojom se penjao on, njegov otac, njegov djed i rođaci. Ja sam odlučila da ću se zadovoljiti time da isplivam na njezinu obalu, u dom crne gušterice, Eleonorinih sokola i ostalih morskih ptica - jedan detalj mi je izgledao preteškim za moje dosadašnje penjačko iskustvo, a nije mi imalo smisla usporavati (ili još gore, zeznuti) Hrvoja u usponu. Hrvoje je krenuo sam, smiren i odlučan.
Divno ga je bilo gledati s broda kako penje i ostvaruje si želju. Ispratili smo ga pogledima dokle god nam je bio na vidiku, a onda smo krenuli u vlastitu misiju: isplivati pa zakoračiti na obalu.
Svima nam je i uspjelo jer nam je Darko pokazao usjek u stijeni gdje je najlakše izaći van. More savršeno modro i suludo duboko, u "plićaku" uz obalu tisuće račića, moruzgvi... Evo me, tu sam, ne samo da sam ju vidjela iz blizine, nego i stojim na tom suludom komadu stijene koja strši iz mora, a još je i puna života, surovog, ali prekrasnog života. I još sve to dijelim s najdražim ljudima.
Morala sam se i ja malo verati, onak spartanski, bosa i u badiću, bar par metara. Crna i užarena vulkanska stijena počne te peći za prste i tabane čim se osušiš. Nije mi se micalo s nje, pa sam se zasjela i proučavala oko sebe. Hoću li je vidjeti, tu malu beštiju koja od cijelog svijeta živi samo ovdje? I pojavila se, kraljica Jabuke, crna gušterica, jednako crna kao i stijene kojima caruje.
Nije me primjetila, onako sićušna. U ustima je nosila malog račića i tražila si prikladno mjesto za doručak. Dobrih 15 minuta se motala oko mene, kao da sam gledala dokumentarac u živo, nepomična, da je ne preplašim.
Nakon nekog vremena su mi dečki s broda viknuli da pripazim na mogući odron jer se Hrvoje počeo spuštati. Tu je pak i mene koja sam sjedila dolje na stijeni šusnuo adrenalin, ali sve je super prošlo, Hrvoje se uspješno spustio, sretan zbog uspješnog uspona i izgreban od maslina i ostalog raslinja s grebena. Pružila sam ruku i čestitala mu, Darko je došao po njega, a onda sam otplivala do broda da i ja čujem dojmove i da nazdravimo njegovom uspjehu.
Još jedan kupanac, i onda smo se morali pozdraviti s našim čudesnim vulkanom. Oplovili smo je s druge strane da joj se još malo divimo i pogledamo kako bi izgledao uspon s druge strane pa se uputili natrag prema Svecu.
Doplovili smo do uvale na Svecu, kupali se, a kapetan nam je priredio finu večeru uz koju smo još jednom nazdravili našem druženju i pustolovini.
Prebrzo je prošlo i već smo krenuli put Komiže. Kad smo mislili da ova dva dana nisu mogla biti bolja, ugledali smo dupina, a onda nas je još i nebo odlučilo počastiti predivnim zalaskom sunca za oproštaj.
Pristali smo u Komižu po mraku, pomalo zbunjeni žamorom i svjetlima s rive nakon dva dana mira, mraka i divljine. Pomalo sjetni, ali sretni i zahvalni, rastali smo se od naših domaćina uz dogovor da se sljedeće godine zajedno zaputimo u neku novu avanturu.
