U suvremenoj vizualnoj kulturi maska, nekada isključivo ritualni objekt u starim kulturama, nije samo predmet prikrivanja, nego prostor izražavanja, preobrazbe i identitetske igre. Norveška umjetnica Magnhild Kennedy, poznata kao Damselfrau, svojim raskošnim maskama izrađenima od pronađenih i vintage materijala otvara dijalog između tradicionalnih antropoloških značenja maske, analize kulturoloških razlika te suvremenog razumijevanja identiteta u digitalnom dobu. 

U njezinu radu ističu se ručni rad, kulturna raznolikost i osobna introspekcija, tvoreći vizualni jezik koji povezuje ritual, estetiku i samoprezentaciju. Likovnost njezinih maski temelji se na iznimnoj posvećenosti detalju; estetika svake pojedine maske oblikovana je slojevitim nizom sitnih elemenata koji u međusobnoj harmoniji stvaraju vizualno bogatstvo i uravnotežen, atraktivan sklad motiva.

„Maske izrađujem kao autonomna djela i kao predmete djelovanja. Za mene je maska prostor u kojem se različiti elementi susreću u određenoj situaciji. Sam rad upravo je taj prostor-situacija, ne maska kao tema, kategorija ili forma. Maska je prostor.

Koristim pronađene materijale, ali i one koje sama izrađujem. Upotrebljavala sam dvjestogodišnju gejšinu kosu, kao i svakodnevne materijale pronađene na ulici. Veliko zadovoljstvo pronalazim u rješavanju tehničkih problema koji nastaju tijekom rada; poluimprovizirano rješenje stvarnog problema za mene je ispunjenije od konvencionalnog rješenja u poznatom materijalu ili tehnici.

U svom se procesu vodim fantazmima koji nastaju tijekom rada i koji su već sadržani u samim materijalima. Oni mi pokazuju smjer i oblikuju ono što stvaram. Maska je jednako predmet tuđe projekcije koliko i moje vlastite. Upravo u tom prostoru taj predmet postoji – i u njemu pronalazim nove.“ - Damselfrau

Damselfrau, odnosno Kennedy gradi svoje maske od tkanina, perli, vrpci, šljokica i ostataka tekstila, često pronađenih na buvljacima ili u antikvarijatima. Svaki materijal nosi trag prošlosti i pripadnosti određenom kulturnom kontekstu.

Kroz spajanje tih fragmenata umjetnica stvara nove, hibridne forme koje istodobno podsjećaju na ritualne maske afričkih, azijskih i oceanskih kultura i na suvremene modne objekte.

U antropološkom smislu, njezine maske preuzimaju funkciju posrednika između svijeta vidljivog i nevidljivog, između osobnog identiteta i kolektivne simbolike.

Antropolog Claude Lévi-Strauss u svojoj studiji "The Way of the Masks" (1982) piše da "maska ne skriva, ona izražava", ona je „govor u drugom obliku“, način da se izreče ono što je društveno ili duhovno neizrecivo. U tom smislu, Damselfrau oživljava istu logiku: njezine maske nisu sredstvo skrivanja, nego kanal izraza, način da se prikaže identitet koji je promjenjiv, slojevit i višeznačan.

U mnogim tradicijskim kulturama, od plemena Dogon u Maliju, preko Inuita u Arktičkom krugu, do Noh kazališta u Japanu, maska je bila ključni rekvizit rituala prijelaza, inicijacije i transformacije. Prekrivanje lica označavalo je prelazak iz jednog stanja u drugo, iz djetinjstva u odraslost, iz svjetovnog u duhovno, iz pojedinačnog u kolektivno.

Antropolog Victor Turner u djelu "The Ritual Process: Structure and Anti-Structure" (1969) opisuje taj trenutak kao liminalnost, stanje između, u kojem identitet gubi stabilnost i otvara prostor za preobrazbu.

U tom smislu, i ovaj rad možemo čitati kao suvremeni ritual liminalnosti, u kojem se pojedinac oslobađa društveno zadanih identiteta i ulazi u prostor slobodne vizualne konstrukcije.

Njezine fotografije dodatno pojačavaju tu napetost između javnog i intimnog, između ritualnog i digitalnog. U njima umjetnica gleda ravno u objektiv, ali njezino lice, osnovni medij identiteta, zapravo nestaje.

Umjesto lica, prisutna je maska, složena i šarena površina na kojoj se zrcale različite kulture i rukotvorine. Time Damselfrau stvara svojevrsni suvremeni totem, estetski objekt koji u sebi nosi globalne slojeve značenja, od tradicijskih simbola do modnog dizajna i osobne introspekcije.

Njezino djelo može se čitati i kroz teorijski okvir W. J. T. Mitchella, koji u knjizi What Do Pictures Want? (2005) postavlja pitanje želja slika, odnosno, što slike traže od nas kao promatrača. Maska Damselfrau, u tom kontekstu, „želi“ pogled, interpretaciju, dijalog. Ona poziva na čitanje i preispitivanje: tko smo kada nas ne prepoznaju po licu, nego po onome što nosimo, stvaramo i prikrivamo?

Kombinirajući ručni rad, kulturne simbole i suvremenu estetiku, Damselfrau spaja antropološku prošlost s vizualnom sadašnjošću. Njezine maske ne pripadaju jednom vremenu, jednoj kulturi ni jednoj funkciji.

One su istodobno umjetnički objekt, modni artefakt i antropološki znak. I dok u ritualima maska označava prijelaz u drugo stanje svijesti, u Damselfrauinom radu ona označava prijelaz u drugo stanje vizualnosti, u svijet u kojem je identitet fluidan, a lice tek još jedna površina za interpretaciju.

Literatura:

• Lévi-Strauss, Claude. The Way of the Masks. University of Washington Press, 1982.

• Turner, Victor. The Ritual Process: Structure and Anti-Structure. Aldine Publishing, 1969.

• Mitchell, W. J. T. What Do Pictures Want? The Lives and Loves of Images. University of Chicago Press, 2005.

• Mirzoeff, Nicholas. An Introduction to Visual Culture. Routledge, 1999.

• Butler, Judith. Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity. Routledge, 1990.

Ljepota koja traje # INEZ STRODEL i tri generacije otkrivanja dragocjenosti u srcu Amsterdama

Kako PRADA tumači antropologiju luksuza # između povijesti, kreativnosti i ljudske potrebe za simbolima